Stari Sibenik kalama, skalama i butama (Milivoj Zenic)

Koplje arkandela Mihovila, vojskovode »nebeske vojske« koji je porazio pobunjene andele, ali i samoga Sotonu (zmaja), stoljecima štiti jedan hrvatski grad – Šibenik.
Kapitalno izdanje o tome gradu nebrojenih crkava i bratovština u kojemu su se podjednako miješali i molitva Bogu i pobuna protiv Mletaka i osmalijske sablje, u kojemu su zivjeli patriciji i sirotinja, gradani, ribari i hrabri kapetani (koji ce se dici protiv šibenskog promletackog plemstva 1409. i biti pogubljeni), napisao je Milivoj Zenic, ravnatelj Gradske knjiznice »Juraj Šizgoric« u Šibeniku.
Od ulice do ulice Zenic u toj raskošnoj knjizi naslovljenoj »Stari Šibenik – kalama, skalama i butama« s mnogim nepoznatim fotografijama, u izdanju zagrebackoga AGM-a (urednici Boze Covic i Grozdana Cvitan), opisuje svaki detalj gradevina koje su se mijenjale stoljecima (a nad kojima još lebdi duh slavnih stanovnika), otkriva tajne i zaboravljene price, pišuci znanstvenom akribijom i strašcu kakvu moze imati samo rodeni Šibencanin kojemu je grad »u krvi«.
Bedeker je to za iskonske zaljubljenike u hrvatsku baštinu koji otkriva ovaj grad iz svih vizura, ne samo kao rodno mjesto nekih od najvecih europskih intelektualca, vec i kao grad cija katedrala Jurja Dalmatinca i Nikole Firentinca (kako je uvijek dokazivao pokojni prof. dr. Radovan Ivancevic) pripada remek-djelima europske umjetnosti.
Stoga reci da Šibenik nasljedem ima vrijednost jedne Firenze nije uopce pretenciozno! Kroz pet cjelina i gradskih cetvrti (Gorica, Dolac, Obala, Grad i Varoš) pisac raspreda pricu koja se cita kao povijesnoumjetnicki krimic.
Nastao podno utvrde na visokoj litici, bez anticke urbane tradicije, šireci se prema moru, niknuo je grad »krivudavih ulica i malih trgova, strmih stubišta i nadsvodenih prolaza, nepravilnih i pravilnih stambenih blokova, grad snazne dramaturgije planova«, kako istice Zenic.
U predjelu sv. Ane, odnosno Gorici, naseljavanoj poslije strašne kuge iz 1398. i provala Osmanlija, gradile su se tezacke kuce na kat, zidane i pokrivene crijepom, s konobom u prizemlju, ali i potleušice gradene u suho i pokrivene »šimblom i ševarom«.
Cak tri petine stanovništva ovoga dijela Šibenika još se u 19. stoljecu bavilo poljoprivredom. Zivot Goricana bio je uvijek tezak, obradivala se zemlja šibenske gospode kojima se davala trecina ili cetvrtina plodova vinograda i oranica.
Medu najznacajnijim mjestima Gorice jest Trg Stjepana Drzislava koji je bio vazan trzni prostor. Upravo je na tom prostoru sagradena kasnoklasicisticka zgrada kazališta prema projektu Trogiranina Josipa Slade.
Spiritus movens gradnje uz Društvo šibenskog kazališta bio je Paolo Mazzoleni koji je neumorno agitirao i u cast Francesca Mazzolenija, svjetski poznatog tenora, nazvao kazalište. Prva predstava »Statua di carne« (Kip od mesa) Teobalda Ciconija odrzana je 1. sijecnja 1870. godine, a vec 1874. na pozornici se zahvaljujuci putujucim glumackim skupinama cula i hrvatska rijec.
Ulica staroga kazališta u blizini (s izgorjelom kucom koju je poduzetnik Karlo Revere 1841. poceo adaptirati za scenske izvedbe), danas je napose vazna istrazivacima jer je njezina lijeva strana bila dio bloka crkve sv. Spasa koje je postanak vezan uz dolazak templarskih vitezova u 13. stoljecu.
Kada su 1250. templari protjerani, sklop je dan na korištenje bratstvu flagelanata, koje su u 14. stoljecu zamijenile benediktinke koje ce unutar velikog bloka brinuti o hospitalu sv. Spasa. Skrb za bolesne i nemocne bila je neodvojiv dio gradskog ustroja pa ih je Šibenik imao niz.
U Gorici valja vidjeti mnoge znamenitosti: Novu crkvu, bratovštinu sv. Marije, prekrasni Trg Dinka Zavorovica – prvog modernog hrvatskog historigrafa i domoljuba kojega ce protjerati Mletci, na kojem se trgu nalazi crkva Sv. Duha graditelja Antuna Nogulovica.
U Zagrebackoj ulici (i danas u zargonu zvanoj Masna ulica), nekoc se nalazilo cak devet oštarija u kojima se jeftino jela frigana riba, juha i pilo vino. U toj zivoj ulici prolazile su procesije ispod zvonika crkve sv. Ivana s fascinatnim stubištem Ivana Pribislavica.
Po svome velikom sugradaninu don Krsti Stošicu, sveceniku i utemeljitelju zadruzne tiskare, knjiznice »Pavlinovic«, cija su povijesna istrazivanja medu temeljnima za urbanu povijest, grad je imenovao ulicu na Gorici u kojoj se nalazi glasoviti samostan bendiktinki Gospe od ruzarija i najstarija šibenska crkva Sv. Krševan iz 1200. godine. Drugi benediktinski samostan sv. Luce cija je zasluga za razvoj šibenskoga školstva nemjerljiva, utemeljili su 1639. Nikola Rucic i Nikola Buronja.
Na Gorici su mnoge ulice posvecene velikanima umjetnosti – od ulice Horacija Fortezze, bez sumnje najznacajnijega zlatara i gravera hrvatske renesanse, Nikole Vladanova ciji se Poliptih sv. Grgura moze uvrstiti u remek-djela 15. stoljeca, Jurja Petrovica, svecenika koji potpisuje jedno od najtragicnijih hrvatskih raspela u kapeli sv. Kriza šibenske katedrale do Andrije Kacica Miošica, pisca kultne knjige »Razgovor ugodni naroda slovinskoga« koji je u Šibeniku zivio deset godina u samostanu sv. Lovre.
Upravo u njegovoj ulici glasoviti je franjevacki samostan što ce se iz palace Foscolo s vremenom širiti i u kojemu ce 1669. biti utemeljen studij filozofije (poslije bogoslovije) te crkva sv. Lovre.
Dolac je bio predgrade, suburbij prvotnoga Šibenika u kojemu su zivjeli tezaci i ribari. Starinom cakavci, Dolacani su do još prije pedesetak godina govorili c i s umjesto c i š, a katkad i z umjesto z, ali taj je relikt danas izgubljen. Iz Dolca su pjesnici Vinko Nikolic, fra Gašpar Bujas i Nikola Tintic. U Docu je i glasovita crkva sv. Kriza uz koju je vezana legenda o raspelu koje je prokrvarilo, a doplutalo je morem…
U poglavlju »Obala« Milivoj Zenic ce vam otkriti davnu tajnu »ruzicastog« vrela, ali i uzbudljivu povijest brojnih preobrazbi obale kod samostana sv. Dominika, rušenje kule Teodoševic, crkvice sv. Roka i gradskoga fontika, nastanak slavna Hotela de la Ville s kavanom Astorija, ali i Grand Hotela Krka koji je »izmedu dva rata bio središte društvenog zivota«, legendu o dupinu koji je pomagao ribarima i mnoge druge nepoznanice.
Povijest grada – povijest je patricija, ali i domacih i stranih trgovaca. Centar grada bila je Poljana (nekoc ratište s Mletcima i stratište za francuske vlasti), a poslije glavno gradsko sastajalište i središte politickog, društvenog i kulturnog zivota. Na njoj ce Josip Slade izgraditi neorenesansnu zgradu s kavanom u prizemlju i glasovitom Narodnom slavjanskom citaonicom na katu (pocetkom 20. stoljeca ce postati sjedište Stranke prava).
Na Poljani su docekivani i Franjo Josip I., i Radic, i Macek, i Tito, a kako se sjeca jedna stara Šibenka, desetljecima »iglu nisi mogao baciti od ljudi na Poljani«. Godine 1945. kada se s veseljem rušila baština, »pala« je slavjanska citaonica da bi se oslobodio prostor za Viticev Dom armije, danas medutim krasne knjiznice »Juraj Šizgoric«.
Šetnja ulicama Grada, susret je s gradskim velikanima duha – Bozom Dulibicem, novinarom i publicistom, ravnateljem Šibenskoga muzeja, biskupom Foscom, dobrotvorom siromašnih, osnivacem biskupijske tiskare, zahvaljujuci kojemu je Nikola Tavelic proglašen blazenim, a Šibenska katedrala postala bazilikom.
Slijede ulice pjesnika Jurja Šizgorica, središnje licnosti šibenskoga humanistickog kruga, dominikanca cija su djela »Elegija o smrti dvojice brace« i »Elegija o pustošenju šibenskog polja« uvrštena i u mnoge svjetske antologije pjesnika latinista, dok je njegova knjiga »O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku« nemjerljiv prinos gradskoj povijesti. Tu je i ulica Jurja Barakovica, pisca jednoga od najvaznijeg djela hrvatskog baroka »Vile Slovinske«.
Tu je i ulica Nikole Tommasea, rodom Šibencanina koji se smatra jednim od najvecih talijanskih pisaca. Tommaseo se zestoko protivio ikakvim posezanjima za Dalmacijom iako je zbog svoje koncepcije dalmatinskog autonomaštva došao u sukob s preporoditeljima. U svojim je »Iskricama« ciju je konacnu redakciju u našem vremenu nacinio Šibencanin i romanist svjetskog ugleda Mate Zoric slavio materinski jezik.
Samo je to djelic burne šibenske povijesti koja vam se otvara citajuci ovu izvanrednu knjigu o buntovnom gradu s cetirima utvrdama cija zvona nikada nisu prestala zvoniti.

Sumnjive kale s bludištima
Do Drugoga svjetskog rata u tisnim ulicicama Gorice, zvanim sumnjive kale, bilo je zabave svake vrste pa i mnogo bludišta od kojih je najpoznatije bilo u Ulici Jurja Dalmatinca koju je prema sjecanjima gostiju drzao »neki Talijanac«. Kako je pisao Šibenski list: »Iako je na blagajni sidila neka Dulija… ruzna ka pas… cure su bile ka cukar«. Ulaz i pipanje naplacivalo se 2 dinara, a cjelokupna usluga 30 dinara.

Pozeljan »mrki pogled«
Knjizevnik Marin Bego u svome putopisu »Niz našu obalu« iz 1912. ovako je opisao Šibenik: »Šibenik je bojovan grad… Šibencanin u prvom redu poštuje junacko srce, odvaznost, sve ostalo je sporedno. Imaš li mrki pogled, ucinit ce te nacelnikom ili barem opcinskim vijecnikom. Modrice, kvrge na celu nisu ništa neobicno. Djevojci koja ostavi momka obicaj je dati ‘trisku’ o podne za vrijeme šetnje, a momku koji ostavi djevojku puste krv njezina braca ili rodaci.«
Šibenske novine Begine su retke dozivjele kao »zlocinacki napad na grad«, a pisca nazvale »Beee-go, odnosno, ovnom koji hoce biti knjizevnik«.
U najstrmijoj šibenskoj gorickoj ulici Strme stube zivjela je legendarna Anka Bulat, tragicne sudbine, stara cura, šemprešola koja je godinama u luci cekala svoga kapetana koji ju je ostavio i nikada se nije vratio. Nesretnu gospodu Anku opjevao je Arsen Dedic u antologijskoj pjesmi »Stara cura«.

Vrancici, Rota, Nakic
Medu slavnim šibenskim muzevima koji ce ostaviti svoj trag u povijesti europske kulture valja spomenuti Martina Kolunica Rotu ciji se venecijanski bakrorezi prema Düreru, Tizianu i Michelangelu i zemljovidi srednje Dalmacije drze remek- djelima europske umjetnosti. Rotu je Antun Vrancic pozvao na habsburški dvor gdje je portretirao cara Rudolfa II, koji je od Praga nacinio intelektualno središte Europe.
U to vrijeme na dvoru je carev tajnik bio Faust Vrancic – koji se dvjema svojim knjigama »Machinae novae« (Novim strojevima) i Rjecnikom pet najuglednijih europskih jezika upisao medu najvece znanstvenike svoga doba. »Novi strojevi« s 56 razlicitih izuma originalan su prinos europskoj znanosti. Štoviše, Vrancicev »Homo volans« premda nadahnut Leonardom, prvi je u povijesti tiskani prikaz padobrana! Dikcionar, pak, tiskan u Veneciji 1595. s pet tisuca rijeci u kojemu je polazni latinski stupac preveden na talijanski, njemacki, hrvatski i madarski, utjecao je na brojne leksikografe i znatno pridonio standardizaciji hrvatskoga jezika, cime se ovaj domoljub koji je uvijek isticao svoje hrvatsko podrijetlo zauvijek upisao u europsku povijest.
Stric Faustov, Antun Vrancic, najugledniji hrvatski latinist, imao je buran zivot politicara, diplomata i crkvenog velikodostojnika. Karijeru je zapoceo kao tajnik kralja Ivana Zapolje. On je najdosljednije od svih naših humanista materinski jezik nazivao hrvatskim (lingua Croatica). Kulturno i povijesno najvazniji dio Antunove ostavštine pisma su Faustu i Mihovilu Vrancicu koja se uvršcuju u najviše dosege epistolografije hrvatskog latinizma.
U »Starom Šibeniku« Milivoj Zenic spominje medu najpoznatijim Šibencanima i graditelja orgulja, svecenika Petra Nakica koji svjetsku slavu postize obnovom znamenitih orgulja Eugenija Gasparinija u Padovi. Nacinio je više od 350 orgulja od kojih su najpotpunije ocuvane upravo one u šibenskome samostanu sv. Frane.


Marina Tenzera
[email protected]

  • ISBN: 978-953-174-382-2
  • Izdavac: AGM
  • Godina: 2010.
  • Uvez: tvrdi
  • Jezik: hrvatski

Cijena: 270,00 kn

Informacije o knjizi skopiyovanan s web stranice www.ljevak.hr i objavljen na našoj web stranici se upoznali čitatelje.