Bitka za Trst 1945.-1954. (Bojan Dimitrijevic)

Pitanje pripadnosti grada Trsta obiljezilo je završne operacije Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima u proljece 1945. godine, ali se zbog neriješene situacije protegnulo i u iduce desetljece mira. Sukob Jugoslavije i Italije oko ovog luckog grada, s talijanskom vecinom, ali i sa slovenskom vecinom u okolnim mjestima, prenesen je na diplomatsko polje. Razni incidenti s vremena na vrijeme podizali su napetosti i ugrozavali mir na prostoru juga Europe. Sve što se dogadalo u Trstu i okolici kompliciralo je odnose Jugoslavije sa Saveznicima u prvom poratnom desetljecu.

U trenutcima kada je Drugi svjetski rat bio na samome kraju i mir je tek stupao na scenu, jugoslavensko komunisticko vodstvo pokušalo je vojnickim sredstvima zauzeti ovaj vazan grad, poslije cega bi slijedila politika svršenog cina. U ovom pothvatu, medutim, nije uspjela taktika preuzimanja vlasti kakva je, primjerice, primjenjivana u Srbiji 1944. godine. Pred osokoljenim partizanima isprijecili su se Saveznici, a izostala je ocekivana podrška s Istoka. Jedinice Jugoslavenske armije povukle su se na podrucje odakle je ova luka bila sigurna. Povlacenje je, medutim, samo zaoštrilo odnose. Plod privremenog rješenja problema i povremenih eskalacija sukoba 1946.-1947. godine bilo je neprijateljstvo s dojucerašnjim saveznickim vojskama SAD-a i Velike Britanije. Pojedini potezi, kao što su beskorisna rušenja americkih transportnih zrakoplova u kolovozu 1946., dugo vremena poslije toga drzali su Jugoslaviju na lošem glasu. Sugerirana obrana suvereniteta granica FNRJ, ponudena kao obrazlozenje za rušenje americkih aviona, dolazi u sumnju, jer su incidenti na tim granicama nastavljeni iducih godina bez jugoslavenske reakcije. Jugoslavija je tijekom cijelog razdoblja neriješenog tršcanskog pitanja drzala jake vojne snage u sjeverozapadnoj Sloveniji, jer je jedna od pretpostavki u prvim poratnim godinama bila mogucnost konflikta sa Zapadom koji bi poceo upravo na tom prostoru. Kasnijim ulaskom Jugoslavije u partnerske odnose sa Zapadom, kroz programe vojne i ekonomske pomoci, percepcija se nije mnogo promijenila.

Pitanja Trsta i odnosa s Italijom i dalje su bila aktuelna, unatoc pritiscima Saveznika na Jugoslaviju da shvati kako je stabilnost u ovom dijelu Europe imperativ uspješne obrane od Sovjeta. Na tvrde jugoslavenske stavove, koji su cesto imali temelj u populizmu, nadovezala se talijanska strana, koja je zbog politickih odnosa u Italiji i cestih mijenjanja vlada domacem javnom mnijenju uvijek mogla ponuditi tršcansko pitanje i borbu protiv slovenske i komunisticke opasnosti.

„Tršcanska kriza” kulminirala je u listopadu 1953. odlukom Saveznika da prepuste Zonu A Slobodnog Teritorija Trsta talijanskim vlastima. Ta odluka izazvala je najozbiljniju vojnu akciju JNA u cijelom poslijeratnom razdoblju. „Tršcanska kriza” predstavljala je prekretnicu u mnogim pitanjima. Vrhu JNA mogla je posvjedociti kakve probleme u mobilizaciji, koncentraciji snaga, obavještajnom radu i tehnickoj ispravnosti opreme moze donijeti realnost ratne prijetnje.

Moral i borbeno raspolozenje nadmašivali su tehnicke i druge probleme, i to je ono što je armijski vrh moglo ciniti zadovoljnim. Kriza je pogoršala odnose sa Sjevernoatlantskim savezom, upravo u trenutku kada je kroz seriju pregovora trebalo ostvariti prihvatljiviji odnos partnera. Sovjeti su drzali pravac nemiješanja i konstruktivne nezainteresiranosti. Poslije završetka „Tršcanske krize“ nastavljen je protok naoruzanja iz Sjevernoatlantskog saveza prema JNA, ali su vojno-diplomatski napori za ukljucenje Jugoslavije u NATO postupno usahnuli. Slozenost ovog vojno-diplomatskog pitanja pokazala je sve probleme s kojima su jugoslavenski partneri morali racunati u slucaju krize.

  • ISBN: 978-953-789-225-8
  • Biblioteka: Hrvatska povijest
  • Izdavac: Despot infinitus
  • Godina: 2014.
  • Uvez: meki
  • Jezik: hrvatski
  • Broj stranica: 272

Cijena: 107,91 kn