Stanovita je dama (podaci poznati redakciji) u razgovoru s koautoricom ove knjige postavila pitanje cemu se baviti jednom umrlom osobom, misleci pritom na Fritza Jahra. Za one kojima je vrijedno izjednaceno sa zivim, to je posve legitimno pitanje, a legitimna pitanja zavreduju da se o njima razmisli. U svijetu koji ne taji više svoju potpunu orijentaciju prema materijalnom, dakle prolaznom, prekapanje arhivalijama i išcitavanje i tumacenje ideja starijih od ljudskog vijeka doista se doima bizarno-dokolicarskim i prijezira vrijednim poslom kojega se pametni trebaju bataliti. I kada bi takav svijet sjajno funkcionirao i bio sam sobom zadovoljan, mi, nekrofili, morali bismo se nad sobom ozbiljno zabrinuti i potraziti pomoc. Medutim, ovaj svijet nije sam sobom zadovoljan. Izjedan konzumerizmom, opterecen ovisnošcu o uvijek vecem profitu, svijet našeg doba je duboko frustriran i tezak psihosomatski bolesnik. Oni koji taj svijet zagovaraju odavno više nisu glasni jer riskiraju da ih rastrgnu oni koji taj svijet zive. Zato trazenje idejne teksture koja bi – na individualnoj ili kolektivnoj razini – ponudila superiorniju logiku i zadovoljstvo koje je moguce doseci u zapadnjackoj varijanti, izgleda da ipak ima smisla. (Moguce je i da je to »trazenje« svojevrstan perpetuum mobile koji ne vodi nicemu, kao što je moguce i da je to »trazenje« samo po sebi trajnim rješenjem i ciljem, ali to nije moguce ustanoviti.) Bioetika je toliko sveobuhvatna da, barem u popperijanskom smislu, ne moze biti smatrana znanošcu (i Van Rensselaer Potter potkraj svog zivota priznaje da bi je radije zvao religijom): ako pod »znanošcu« pocinjemo razumijevati samo zasnovanost na dokazima (dakle, uobicajenim culima) i sumnjivu hiperprodukciju klišejiziranih publikacija, u tom slucaju bioetika mozda ni ne treba teziti tome da bude priznata kao takva. (Ne zalaze li se i Fritz Jahr, slijedeci budisticke zasade, za »suosjecajnost« i superiornost iracionalnog u spoznaji istine?) Ma kako bila shvacana, bioetika se krajem XX. stoljeca profilirala kao hvalevrijedan (barem deklarativno) pokret koji bi, nalik rimskom robu na kolima trijumfanta, stalno i uporno imao šaptati u uho znanstvenika i politicara da svaki ljudski izum ne mora neminovno tim istim ljudima biti i neupitno korisnim. U jednome casu – vrlo rano, zapravo – bioetika se, medutim, okrenula prvenstveno medicinskim temama i, zarobljena logikom i prioritetima americke kulture, pokušala pragmaticno odlucivati o stvarima koje pravno nisu (još) dorecene, svodeci se na neminovno krhke pakete »principa« i nerijetko dispergirajuci odgovornost s pojedinca na razna »povjerenstva«. Govorilo se o »dosadnosti« takve bioetike, o njenoj »suzenosti« i nuznosti njena ofilozofljenja, dakle, poopcenja, što se, opet, dovodilo u vezu s »europeizacijom« kao nacinom vezivanja za bogatiju i raznolikiju kulturnu bazu te drugacije tekovine prosudivanja i presudivanja od americkih. U Hrvatskoj, na pravo a-be-šimicevsko »cudenje u svijetu«, razbuktala se ideja »integrativne« bioetike kao mjesta poliloga o pitanjima zivota s posljedicnom integracijom razlicitih perspektiva u manje pretenciozno »orijentacijsko znanje«. No, sve bi to ostalo tek na metodološki zanimljivom pregnucu da posljednjih godina XX. stoljeca nije otkriven Fritz Jahr i njegova ideja bioetike, donekle slicna Potterovoj, a opet, toliko razlicita. Fritz Jahr bio je cudak krhkoga zdravlja i cestih promjena adresa i radnih mjesta. Njegov zivot objašnjava podosta njegovih ideja, ili nam se barem cini da ih bolje razumijemo smještajuci ih u kontekst njegova zivotopisa, društva i vremena. »Mrtvac« Fritz Jahr, tako, postaje prilicno zivahan, a njegove ideje prosipaju se nazorovski »kao dazd na izmucenu celjad« koja je cekala njegovo ukazanje skanjivajuci se pred pojednostavljenjima georgetownske »bioetike«. S obzirom na njegovu skromnu produkciju, Jahra bi se moglo shvatiti, da se posluzimo Krlezinom ocjenom Cesarica, »tamburom na tri zice«. Pa ipak, njegov bioeticki imperativ (koji je nesumnjivo njegovo najvece intelektualno postignuce) vraca paznju covjeka na zivot u najširem smislu, pretvarajuci se u pretecu anti-speciesizma, ekologizma i brojnih drugih -izama koji nam se danas nude kao originalni i spasonosni. Ako ništa drugo, Jahrovo je (po)budenje dalo tako kuriozan impetus novom promišljanju bioetike i bioetickih tema da danas slobodno mozemo govoriti o »novoj« bioetici, o bioetici XXI. stoljeca ili o novom fenomenu europske bioetike. O tome govori ova knjiga. (Iz predgovora)
- Biblioteka: Bioetika
- Izdavac: Pergamena
- Godina: 2012.
- Uvez: tvrdi
- Jezik: hrvatski
- Broj stranica: 332
- Format: 14×21 cm
Cijena: 180,00 kn