Informbiroovac (Vladimir Bobinac)

Za prosjecno neupucenog mladeg hrvatskog gradanina informbiroovac zvuci prije kao pojam iz „Ratova zvijezda“, nego kao pojam iz bliske hrvatske povijesti. Taj se pojam danas uglavnom ne razumije, a kontekst u kojem je nastao i dalje se tretira onako kako se tretirao u drugoj Jugoslaviji, kao tabu. Tu i tamo se dogodi poneki ispad, kao što je, primjerice, bilo objavljivanje naše knjige Tito na Golom otoku, no šutnja je ostala više-manje sve što naše vrijeme o tom mracnom mjestu hrvatske/jugoslavenske povijesti ima reci. Šuti se unatoc tome što je Rezolucija Informbiroa iz lipnja 1948. – kojom je Titova komunisticka partija, a s njom i drzava kojom je vladala, istjerana iz prosovjetskog komunistickog bloka sa Staljinom na celu – bila uvod u masovan, bestijalan obracun Brozova rezima s desecima tisuca svojih do jucer najvjernijih cuvara koji su preko noci otpisani i kao clanovi partije, i kao gradani, i kao ljudi, baceni u okove, a mnogi i usmrceni.
Informbiroovac (stvarni ili potvoreni pristaša Rezolucije Informacionog biroa komunistickih partija – IB-a, SSSR-a i Staljina, protivnik J. B. Tita) iz naslova ove knjige jest sam njezin autor Vladimir Bobinac (Zagreb, 1923. – Krk, 2014.), covjek koji je 1949., kao student povijesti na zagrebackom Filozofskom fakultetu, nakon što ga je politickoj policiji prijavio prijatelj iz djetinjstva, izbacen s fakulteta i osuden na dvogodišnju robiju, tj. na „socijalni rad“ (kako se teška robija sluzbeno nazivala), na Golom otoku. Optuzili su ga da je informbiroovac ili ibeovac, a da nikad tocno nije saznao zašto je stradao: pretpostavljao je da ga je na robiju odvela nevoljkost da pljuje po kolegama samo zato što su bili staljinisti, jer staljinisti i zaljubljenici u Sovjetski Savez tada su u jugoslavenskoj komunistickoj partiji bili svi, od Broza do Bobinca.
Na golootockoj robiji mucen je dvije i pol godine, tjeran, kao i svi drugi, da „revidira“ svoje pogrešne stavove te da i sam, kao i svi drugi, postane mucitelj „nerevidiranih“ logoraša. Dugo je prkosio, ali se najzad, kao i svi drugi, slomio i prihvatio batinu za premlacivanje „bande nerevidiranih“. Pokajnicima (revidiranima) je zivot u logoru, „na mermeru“, kako su govorili logoraši iz Srbije, bio nešto podnošljiviji nego onima koji ce to tek postati, no svim zatocenicima, bez obzira na status (nerevidirani ili banda, revidirani i aktivisti), bilo je strašno. Morila ih je zed, glad, iscrpljivale boleštine, muceni su teškim, uglavnom besmislenim radom (prenošenje i tucanje kamena), ponizavani su i tretirani otprilike kao logorska gamad, uši i stjenice, no sve je to bio lakši dio zivota na Golom otoku. Najteze im je padalo sudjelovanje u okrutnom, neljudskom procesu „preodgoja“ drugih logoraša, u njihovom ponizavanju i svakovrsnom mucenju. To ih je pogadalo više od svega drugoga, to ih je izjedalo i razaralo im dušu.
Kad je autor ove memoarske knjige pušten iz logora, imao je 46 kilograma i traumu od 46 tona o kojoj je šutio 40 godina! A kad je pocetkom devedesetih progovorio, nije zašutio do smrti. Uz ostalo, samoinicijativno je s Krka, kao volonter, bez konkretnije pomoci društva, organizirao svojevrsnu turisticku gerilu, tj. izlete na Goli otok, u kojima je sudjelovao i kao strucni vodic koji barata cinjenicama i kao svjedok pun masnica na tijelu i duši stecenih u tom zloglasnom Titovu Alcatrazu.
Dio je Bobinceva govora o Golom i knjiga Informbiroovac (oko 15 aa), napisana u povodu šezdesete, naravno prešucene, obljetnice osnivanja logora na Golom otoku (1949. – 2009.), u kojem je do njegova ukidanja 1988. (kada je uništena dokumentacija o logoru) robijalo oko 30.000 zatocenika, od kojih oko 4.000 iz njega nikad nije izašlo (do sredine 50-ih u logoru su boravili iskljucivo politicki zatocenici, a poslije i oni drugih profila).
U knjizi, u poglavljima „Do Golog otoka“, „Goli otok“ i „Slobodan“, autor opisuje torturu što su je prolazili on i drugi nesretnici. Uspomene nize nevjerojatnom smirenocu, bez imalo osvetoljubivosti, bez ikakva junacenja („Na Golom otoku nema heroja. Heroji su završili u grobovima. Ja nisam heroj. Samo sam prezivio“, kako je autor objasnio znatizeljnom novinaru.), bez fraziranja i prepricavanja opcih mjesta, ali s mnogo pojedinosti od kojih citatelju mora zadrhtati srce. Primjerice, logoraši su u akciji pošumljavanja kamenjara morali po cijeli dan, i po najvecem zvizdanu, stajati iznad posadene biljke i praviti joj hlad, da ne bi usahnula. A što su tako usahnuli logoraši, to na Golom nikoga nije zanimalo. Ili, „nocno kiblarenje“: logoraši iz skupine „banda“ morali su cijele noci stajati oko bacava s fekalijama, nagnuti nad otvor!
Mrcvarenje i slamanje logoraša, u fizickom i psihickom smislu, bilo je na Golom svakodnevna praksa. Provodili su je sami logoraši i nitko je nije mogao izdrzati: svi su na kraju pristajali na ono što se od njih trazilo. Ipak, s nekim iznimkama, medu kojima je bio lijecnik Nikola Nikolic, inace i zatocenik logora Jasenovac za vrijeme NDH. I on je morao stajati u špaliru koji je mlatio novopridošle logoraše. Ali nije htio udarati. Strazari su se derali na njega i najzad ga i molili da barem digne ruku. Nije htio!
Na kraju, postavlja li Vladimir Bobinac pitanje o odgovornosti za mucenja i uništavanja ljudi u logoru koji je bio nalicje jugoslavenskog poretka? Ne, ne postavlja. On u knjizi o tome izrijekom ne govori, premda se iz nje dobro vidi što o tome misli, a misli ono što je, u odgovoru na pitanje novinarke austrijskog Der Standarda Marije Sterkl, „trebaju li pocinitelji biti pozvani na odgovornost?”, ovako formulirao: „Ni u kojemu slucaju! Ni u kojemu slucaju! Nikome ne predbacujem ništa. I ja sam stajao u špaliru, i ja sam batinao i derao se ‘bando jedna’. Svi smo bili pocinitelji.“
Ukratko, rijetka, potrebna knjiga. Tocna, dramaticna, smirena, ubojita i ljekovita!

  • ISBN: 978-953-7949-04-4
  • Izdavac: NAKLADA PAVICIC
  • Godina: 2017.
  • Uvez: meki
  • Jezik: hrvatski
  • Broj stranica: 200
  • Format: 12×20 cm cm

Cijena: 85,50 kn