Za prosjecno neupucenog mladeg hrvatskog gradanina informbiroovac zvuci prije kao pojam iz „Ratova zvijezda“, nego kao pojam iz bliske hrvatske povijesti. Taj se pojam danas uglavnom ne razumije, a kontekst u kojem je nastao i dalje se tretira onako kako se tretirao u drugoj Jugoslaviji, kao tabu. Tu i tamo se dogodi poneki ispad, kao što je, primjerice, bilo objavljivanje naše knjige Tito na Golom otoku, no šutnja je ostala više-manje sve što naše vrijeme o tom mracnom mjestu hrvatske/jugoslavenske povijesti ima reci. Šuti se unatoc tome što je Rezolucija Informbiroa iz lipnja 1948. – kojom je Titova komunisticka partija, a s njom i drzava kojom je vladala, istjerana iz prosovjetskog komunistickog bloka sa Staljinom na celu – bila uvod u masovan, bestijalan obracun Brozova rezima s desecima tisuca svojih do jucer najvjernijih cuvara koji su preko noci otpisani i kao clanovi partije, i kao gradani, i kao ljudi, baceni u okove, a mnogi i usmrceni.
Informbiroovac (stvarni ili potvoreni pristaša Rezolucije Informacionog biroa komunistickih partija – IB-a, SSSR-a i Staljina, protivnik J. B. Tita) iz naslova ove knjige jest sam njezin autor Vladimir Bobinac (Zagreb, 1923. – Krk, 2014.), covjek koji je 1949., kao student povijesti na zagrebackom Filozofskom fakultetu, nakon što ga je politickoj policiji prijavio prijatelj iz djetinjstva, izbacen s fakulteta i osuden na dvogodišnju robiju, tj. na „socijalni rad“ (kako se teška robija sluzbeno nazivala), na Golom otoku. Optuzili su ga da je informbiroovac ili ibeovac, a da nikad tocno nije saznao zašto je stradao: pretpostavljao je da ga je na robiju odvela nevoljkost da pljuje po kolegama samo zato što su bili staljinisti, jer staljinisti i zaljubljenici u Sovjetski Savez tada su u jugoslavenskoj komunistickoj partiji bili svi, od Broza do Bobinca.
Na golootockoj robiji mucen je dvije i pol godine, tjeran, kao i svi drugi, da „revidira“ svoje pogrešne stavove te da i sam, kao i svi drugi, postane mucitelj „nerevidiranih“ logoraša. Dugo je prkosio, ali se najzad, kao i svi drugi, slomio i prihvatio batinu za premlacivanje „bande nerevidiranih“. Pokajnicima (revidiranima) je zivot u logoru, „na mermeru“, kako su govorili logoraši iz Srbije, bio nešto podnošljiviji nego onima koji ce to tek postati, no svim zatocenicima, bez obzira na status (nerevidirani ili banda, revidirani i aktivisti), bilo je strašno. Morila ih je zed, glad, iscrpljivale boleštine, muceni su teškim, uglavnom besmislenim radom (prenošenje i tucanje kamena), ponizavani su i tretirani otprilike kao logorska gamad, uši i stjenice, no sve je to bio lakši dio zivota na Golom otoku. Najteze im je padalo sudjelovanje u okrutnom, neljudskom procesu „preodgoja“ drugih logoraša, u njihovom ponizavanju i svakovrsnom mucenju. To ih je pogadalo više od svega drugoga, to ih je izjedalo i razaralo im dušu.
Kad je autor ove memoarske knjige pušten iz logora, imao je 46 kilograma i traumu od 46 tona o kojoj je šutio 40 godina! A kad je pocetkom devedesetih progovorio, nije zašutio do smrti. Uz ostalo, samoinicijativno je s Krka, kao volonter, bez konkretnije pomoci društva, organizirao svojevrsnu turisticku gerilu, tj. izlete na Goli otok, u kojima je sudjelovao i kao strucni vodic koji barata cinjenicama i kao svjedok pun masnica na tijelu i duši stecenih u tom zloglasnom Titovu Alcatrazu.
Dio je Bobinceva govora o Golom i knjiga Informbiroovac (oko 15 aa), napisana u povodu šezdesete, naravno prešucene, obljetnice osnivanja logora na Golom otoku (1949. – 2009.), u kojem je do njegova ukidanja 1988. (kada je uništena dokumentacija o logoru) robijalo oko 30.000 zatocenika, od kojih oko 4.000 iz njega nikad nije izašlo (do sredine 50-ih u logoru su boravili iskljucivo politicki zatocenici, a poslije i oni drugih profila).
U knjizi, u poglavljima „Do Golog otoka“, „Goli otok“ i „Slobodan“, autor opisuje torturu što su je prolazili on i drugi nesretnici. Uspomene nize nevjerojatnom smirenocu, bez imalo osvetoljubivosti, bez ikakva junacenja („Na Golom otoku nema heroja. Heroji su završili u grobovima. Ja nisam heroj. Samo sam prezivio“, kako je autor objasnio znatizeljnom novinaru.), bez fraziranja i prepricavanja opcih mjesta, ali s mnogo pojedinosti od kojih citatelju mora zadrhtati srce. Primjerice, logoraši su u akciji pošumljavanja kamenjara morali po cijeli dan, i po najvecem zvizdanu, stajati iznad posadene biljke i praviti joj hlad, da ne bi usahnula. A što su tako usahnuli logoraši, to na Golom nikoga nije zanimalo. Ili, „nocno kiblarenje“: logoraši iz skupine „banda“ morali su cijele noci stajati oko bacava s fekalijama, nagnuti nad otvor!
Mrcvarenje i slamanje logoraša, u fizickom i psihickom smislu, bilo je na Golom svakodnevna praksa. Provodili su je sami logoraši i nitko je nije mogao izdrzati: svi su na kraju pristajali na ono što se od njih trazilo. Ipak, s nekim iznimkama, medu kojima je bio lijecnik Nikola Nikolic, inace i zatocenik logora Jasenovac za vrijeme NDH. I on je morao stajati u špaliru koji je mlatio novopridošle logoraše. Ali nije htio udarati. Strazari su se derali na njega i najzad ga i molili da barem digne ruku. Nije htio!
Na kraju, postavlja li Vladimir Bobinac pitanje o odgovornosti za mucenja i uništavanja ljudi u logoru koji je bio nalicje jugoslavenskog poretka? Ne, ne postavlja. On u knjizi o tome izrijekom ne govori, premda se iz nje dobro vidi što o tome misli, a misli ono što je, u odgovoru na pitanje novinarke austrijskog Der Standarda Marije Sterkl, „trebaju li pocinitelji biti pozvani na odgovornost?”, ovako formulirao: „Ni u kojemu slucaju! Ni u kojemu slucaju! Nikome ne predbacujem ništa. I ja sam stajao u špaliru, i ja sam batinao i derao se ‘bando jedna’. Svi smo bili pocinitelji.“
Ukratko, rijetka, potrebna knjiga. Tocna, dramaticna, smirena, ubojita i ljekovita!
- ISBN: 978-953-7949-04-4
- Izdavac: NAKLADA PAVICIC
- Godina: 2017.
- Uvez: meki
- Jezik: hrvatski
- Broj stranica: 200
- Format: 12×20 cm cm
Cijena: 85,50 kn