Pretpostavka o neuspjehu imenovanja kao da je generirala i osnovnu vodilju Blazeviceve studije o "izborenom porazu", o kazalištu i teoriji udaljenima od reklamnog, financijskog, pa i akademskog uspjeha: teškoca da se pripitomi i omedi polje izvedbe "novog kazališta" – kako u doslovnom, fizickom, tako i u diskurzivnom smislu – ishodi prema ovome autoru iz njegove nasušne rizicnosti, koja je nesvodiva na uhodane predodzbe o, primjerice, njegovoj "antitekstualnoj", "anti-mimeticnoj" ili pak "anti-dramskoj" gesti, jer je bliza ambicioznim zahvatima kulturne, politicke, osjetilne i pojmovne revolucije, koja dakako uvijek neizbjezno jede svoju djecu, ali i cija se djeca uvijek iznovice radaju, i uvijek ponovno postavljaju problematicno pitanje vlastite genealogije, pa stoga i teorijsku refleksiju nagone na neprekidno "izmicanje temelja, uzdrmavanje konstrukcija, rastvaranje fikcija, izazivanja frakcija". Unikatnost Blazeviceva doprinosa medutim u tome je što u tu zahuktalu raspravu posve ravnopravno uvodi (…) prije svega Gavellinu misao, bez ustezanja isticuci njegov zagovor dvaju polova s kojima se hrvatska teatrologija sporadicno suceljavala – s jedne strane glumceva organskog izazova, s druge strane teorijskog rada na konceptualizaciji kljucne spone što je glumac ostvaruje s gledateljem, šanse u kojoj se za Gavellu doslovce rada ne samo mogucnost nove vitalnosti, nove spoznaje, nego i nove socijalne etike.
iz recenzije Lade Cale Feldman
Rijec je o vrijednoj znanstvenoj knjizi namijenjenoj teatrolozima, dramatolozima, teoreticarima izvedbenog fenomena i medija, kulturolozima koji se bave razmedem kazališne i društvene izvedbe. (…) Blazeviceva knjiga obraca se i prakticarima kazališta koji, suoceni s problemima nastalim u tijeku istrazivanja u praksi, zele prakticno-dramaturške, izvedbene i rezijske probleme s kojima su se suocili u radu, izoštriti u plodnome dijalogu ili raspri s provokativnim izvedbeno-teorijskim diskursom kakvoga afirmira knjiga.
iz recenzije Sibile PetlevskiPretpostavka o neuspjehu imenovanja kao da je generirala i osnovnu vodilju Blazeviceve studije o "izborenom porazu", o kazalištu i teoriji udaljenima od reklamnog, financijskog, pa i akademskog uspjeha: teškoca da se pripitomi i omedi polje izvedbe "novog kazališta" – kako u doslovnom, fizickom, tako i u diskurzivnom smislu – ishodi prema ovome autoru iz njegove nasušne rizicnosti, koja je nesvodiva na uhodane predodzbe o, primjerice, njegovoj "antitekstualnoj", "anti-mimeticnoj" ili pak "anti-dramskoj" gesti, jer je bliza ambicioznim zahvatima kulturne, politicke, osjetilne i pojmovne revolucije, koja dakako uvijek neizbjezno jede svoju djecu, ali i cija se djeca uvijek iznovice radaju, i uvijek ponovno postavljaju problematicno pitanje vlastite genealogije, pa stoga i teorijsku refleksiju nagone na neprekidno "izmicanje temelja, uzdrmavanje konstrukcija, rastvaranje fikcija, izazivanja frakcija". Unikatnost Blazeviceva doprinosa medutim u tome je što u tu zahuktalu raspravu posve ravnopravno uvodi (…) prije svega Gavellinu misao, bez ustezanja isticuci njegov zagovor dvaju polova s kojima se hrvatska teatrologija sporadicno suceljavala – s jedne strane glumceva organskog izazova, s druge strane teorijskog rada na konceptualizaciji kljucne spone što je glumac ostvaruje s gledateljem, šanse u kojoj se za Gavellu doslovce rada ne samo mogucnost nove vitalnosti, nove spoznaje, nego i nove socijalne etike.
Pretpostavka o neuspjehu imenovanja kao da je generirala i osnovnu vodilju Blazeviceve studije o "izborenom porazu", o kazalištu i teoriji udaljenima od reklamnog, financijskog, pa i akademskog uspjeha: teškoca da se pripitomi i omedi polje izvedbe "novog kazališta" – kako u doslovnom, fizickom, tako i u diskurzivnom smislu – ishodi prema ovome autoru iz njegove nasušne rizicnosti, koja je nesvodiva na uhodane predodzbe o, primjerice, njegovoj "antitekstualnoj", "anti-mimeticnoj" ili pak "anti-dramskoj" gesti, jer je bliza ambicioznim zahvatima kulturne, politicke, osjetilne i pojmovne revolucije, koja dakako uvijek neizbjezno jede svoju djecu, ali i cija se djeca uvijek iznovice radaju, i uvijek ponovno postavljaju problematicno pitanje vlastite genealogije, pa stoga i teorijsku refleksiju nagone na neprekidno "izmicanje temelja, uzdrmavanje konstrukcija, rastvaranje fikcija, izazivanja frakcija". Unikatnost Blazeviceva doprinosa medutim u tome je što u tu zahuktalu raspravu posve ravnopravno uvodi (…) prije svega Gavellinu misao, bez ustezanja isticuci njegov zagovor dvaju polova s kojima se hrvatska teatrologija sporadicno suceljavala – s jedne strane glumceva organskog izazova, s druge strane teorijskog rada na konceptualizaciji kljucne spone što je glumac ostvaruje s gledateljem, šanse u kojoj se za Gavellu doslovce rada ne samo mogucnost nove vitalnosti, nove spoznaje, nego i nove socijalne etike.
iz recenzije Lade Cale Feldman
Rijec je o vrijednoj znanstvenoj knjizi namijenjenoj teatrolozima, dramatolozima, teoreticarima izvedbenog fenomena i medija, kulturolozima koji se bave razmedem kazališne i društvene izvedbe. (…) Blazeviceva knjiga obraca se i prakticarima kazališta koji, suoceni s problemima nastalim u tijeku istrazivanja u praksi, zele prakticno-dramaturške, izvedbene i rezijske probleme s kojima su se suocili u radu, izoštriti u plodnome dijalogu ili raspri s provokativnim izvedbeno-teorijskim diskursom kakvoga afirmira knjiga.
iz recenzije Sibile Petlevski
- ISBN: 978-953-260-158-9
- Izdavac: Disput
- Godina: 2012.
- Uvez: meki
- Jezik: hrvatski
- Broj stranica: 352
- Format: 16×20 cm
Cijena: 108,00 kn