Konstrukcije kulture (Cvjetko Milanja)

Knjiga Konstrukcije kulture. Modeli kulturne modernizacije u Hrvatskoj 19. stoljeca koncipirana je na taj nacin da s metodološke i teorijske razine dvaju uvodnih poglavlja, zapravo teorijskih skica, o pojmu kulture i pojmu, problemu nacionalnog i kulturnog identiteta otvara polje u uvid na nekoliko razina onih elemenata koji su bitno konstitutivni upravo za 19. stoljece i procese modernizacije i stvaranja gradanske Hrvatske. Analiticki i kriticki otvarajuci diskusiju, kultura se poima u najširem smislu kao "nacin zivota", pored toga što se ona realizira u svojim specificnim i specijalnijim sektorima. Slicno se, metodološki, postupa i u segmentu propitkivanja problema nacionalnog i kulturnog identiteta. Pritom se polemizira s najrecentnijim i najviše citiranim autorima (Anderson, Gellner, Hobsbawm, Smith, Wehler) te se polemicki ukazuje da postoje argumenti za tezu kako hrvatska nacija (nacionalizam) nije "zamišljena" ili "izmišljena", što se analizama tvorbenih cesti procesa hrvatske modernizacije u 19. stoljecu kuša i dokazati, posebice u jezicnim te umjetnickim (i knjizevnim) praksama.
 
Knjiga je, nadalje, strukturirana u nekoliko poglavlja. Tako prvo izlaze cinjenice, u njihovim "izvornim" stanjima, koje tvore strukturu društva, od materijalne do društvene sfere, s posebnim osvrtom na institucije koje su u 19. stoljecu u Hrvatskoj imale snazan inicijalni zamašnjak i opskrbu tvorbenih sadrzaja. Te se "cinjenice", kao "izvorne", nisu mogle proizvesti razlicitim diskurzivnim modelima, kao što je to bio slucaj s epistemološkim "sredivanjem" ili umjetnickim praksama. Zato se sljedeci dio knjige i bavi znanstvenom "obradom" tih društvenih cinjenica. A to je u biti vec odredeno epistemološko uredenje, koje samim tim cinom "sreduje" društvenu stvarnost, s jedne strane, te je, upravo diskurzivnim radom, i proizvodi, u smislu konstrukcijskog "plana", s druge strane, a ujedno svjedoci o visokom stupnju metastrukturne svijesti, s trece strane.
 
Posebnu se pozornost posvecuje formama ideologije i modelima drzavotvornosti kao vaznom segmentu u konstituciji, a ne samo konstrukciji, hrvatske nacije, koja dakako ima i svoju povijest, a ne samo "hir" devetnaestostoljetne „mode“ nacionalizma. Taj je segment, odnosno ta društveno-povijesna cinjenica, jedan od najizravnijih i najjasnijih argumenata protiv teza o "izmišljanju" nacije, jer se ona u hrvatskom primjeru gradila i povijesno afirmirala u procesu koji se moze jasno pratiti, i koji upravo tom povijesnošcu nudi snagu argumenta.
 
Kulturacijski procesi prate tijek kulture u uzem smislu rijeci, to jest prate umjetnicke prakse koje pokazuju da mogu "preskociti" dvostruku rubnost, u kojemu se polozaju inace našla Hrvatska u tom stoljecu. To se jednako odnosi na "materijale" kao i na forme. To, sa svoje strane, još "hrvatskije" pokazuje segment jezika i knjizevnosti. Jezik, naime, upravo logikom svojega dijakronijskoga razvitka, kroz tropismenosti i trogovornost (tronarjecnost), egzemplarno svjedoci o onom što se u najboljem smislu rijeci moze imenovati jezicnim nacionalizmom, jer je jezik u pravom smislu "kuca bitka" (Heidegger), što su hrvatski preporoditelji imali vazda na umu. Knjizevnost, opet, ne samo zato što je pisana hrvatskim jezikom, nego i zato što se trudila, kako je govorio Šenoa, uzimati ponajprije hrvatsku gradu kao svoj gradivni materijal, što znaci da je "pisala" specificnu društvenu stvarnost 19. stoljeca, ta je knjizevnost dakle ne samo "procitala" temeljne silnice koje su se u promjenama 19. stoljeca zatekle "na terenu", nego je svojim "projektivnim" sugestijama nudila elemente za konstrukciju hrvatskog identiteta, pa makar i via negationem. S jedne se strane to odnosilo na gradanski etos, a s druge strane, glede tehnologije u uzem smislu, nastojala je biti u suglasju s europskim stilskim modelima, pa je i ona dakle imala svoje balzakovske vrhunce.
Kako u manjim zakljuccima nakon svakoga dijela knjige, tako i u završnom zakljucku, knjiga nudi meta-metastrukturnu razinu diskursa koja, "apstraktno", sintetizira diskurzivnu "obradu" i modelski "poopcuje" epistemološko "sredivanje" kakvo su ponudili procesi kulturacije motrenoga stoljeca.Knjiga Konstrukcije kulture. Modeli kulturne modernizacije u Hrvatskoj 19. stoljeca koncipirana je na taj nacin da s metodološke i teorijske razine dvaju uvodnih poglavlja, zapravo teorijskih skica, o pojmu kulture i pojmu, problemu nacionalnog i kulturnog identiteta otvara polje u uvid na nekoliko razina onih elemenata koji su bitno konstitutivni upravo za 19. stoljece i procese modernizacije i stvaranja gradanske Hrvatske. Analiticki i kriticki otvarajuci diskusiju, kultura se poima u najširem smislu kao "nacin zivota", pored toga što se ona realizira u svojim specificnim i specijalnijim sektorima. Slicno se, metodološki, postupa i u segmentu propitkivanja problema nacionalnog i kulturnog identiteta. Pritom se polemizira s najrecentnijim i najviše citiranim autorima (Anderson, Gellner, Hobsbawm, Smith, Wehler) te se polemicki ukazuje da postoje argumenti za tezu kako hrvatska nacija (nacionalizam) nije "zamišljena" ili "izmišljena", što se analizama tvorbenih cesti procesa hrvatske modernizacije u 19. stoljecu kuša i dokazati, posebice u jezicnim te umjetnickim (i knjizevnim) praksama.
Knjiga je, nadalje, strukturirana u nekoliko poglavlja. Tako prvo izlaze cinjenice, u njihovim "izvornim" stanjima, koje tvore strukturu društva, od materijalne do društvene sfere, s posebnim osvrtom na institucije koje su u 19. stoljecu u Hrvatskoj imale snazan inicijalni zamašnjak i opskrbu tvorbenih sadrzaja. Te se "cinjenice", kao "izvorne", nisu mogle proizvesti razlicitim diskurzivnim modelima, kao što je to bio slucaj s epistemološkim "sredivanjem" ili umjetnickim praksama. Zato se sljedeci dio knjige i bavi znanstvenom "obradom" tih društvenih cinjenica. A to je u biti vec odredeno epistemološko uredenje, koje samim tim cinom "sreduje" društvenu stvarnost, s jedne strane, te je, upravo diskurzivnim radom, i proizvodi, u smislu konstrukcijskog "plana", s druge strane, a ujedno svjedoci o visokom stupnju metastrukturne svijesti, s trece strane.
Posebnu se pozornost posvecuje formama ideologije i modelima drzavotvornosti kao vaznom segmentu u konstituciji, a ne samo konstrukciji, hrvatske nacije, koja dakako ima i svoju povijest, a ne samo "hir" devetnaestostoljetne „mode“ nacionalizma. Taj je segment, odnosno ta društveno-povijesna cinjenica, jedan od najizravnijih i najjasnijih argumenata protiv teza o "izmišljanju" nacije, jer se ona u hrvatskom primjeru gradila i povijesno afirmirala u procesu koji se moze jasno pratiti, i koji upravo tom povijesnošcu nudi snagu argumenta.
Kulturacijski procesi prate tijek kulture u uzem smislu rijeci, to jest prate umjetnicke prakse koje pokazuju da mogu "preskociti" dvostruku rubnost, u kojemu se polozaju inace našla Hrvatska u tom stoljecu. To se jednako odnosi na "materijale" kao i na forme. To, sa svoje strane, još "hrvatskije" pokazuje segment jezika i knjizevnosti. Jezik, naime, upravo logikom svojega dijakronijskoga razvitka, kroz tropismenosti i trogovornost (tronarjecnost), egzemplarno svjedoci o onom što se u najboljem smislu rijeci moze imenovati jezicnim nacionalizmom, jer je jezik u pravom smislu "kuca bitka" (Heidegger), što su hrvatski preporoditelji imali vazda na umu. Knjizevnost, opet, ne samo zato što je pisana hrvatskim jezikom, nego i zato što se trudila, kako je govorio Šenoa, uzimati ponajprije hrvatsku gradu kao svoj gradivni materijal, što znaci da je "pisala" specificnu društvenu stvarnost 19. stoljeca, ta je knjizevnost dakle ne samo "procitala" temeljne silnice koje su se u promjenama 19. stoljeca zatekle "na terenu", nego je svojim "projektivnim" sugestijama nudila elemente za konstrukciju hrvatskog identiteta, pa makar i via negationem. S jedne se strane to odnosilo na gradanski etos, a s druge strane, glede tehnologije u uzem smislu, nastojala je biti u suglasju s europskim stilskim modelima, pa je i ona dakle imala svoje balzakovske vrhunce.
Kako u manjim zakljuccima nakon svakoga dijela knjige, tako i u završnom zakljucku, knjiga nudi meta-metastrukturnu razinu diskursa koja, "apstraktno", sintetizira diskurzivnu "obradu" i modelski "poopcuje" epistemološko "sredivanje" kakvo su ponudili procesi kulturacije motrenoga stoljeca.

  • ISBN: 978-953-6666-90-4
  • Biblioteka: Studije
  • Izdavac: Institut drustvenih znanosti Ivo Pilar
  • Godina: 2012.
  • Uvez: meki
  • Jezik: hrvatski
  • Broj stranica: 316

Cijena: 135,00 kn