Ludilo i obracenje (Josip Sanko Rabar)

Sam autor o svojoj romansiranoj biografiji kaze:

Rijec je o autobiografskoj prozi, o svojevrsnom eseju-romanu koji nije fikcija vec fakat. Zivot je nerijetko fantasticniji od fikcionalne fantastike. Što netko prozivi, originalnije je od puke literature. Rijec je o razlici i povezanosti ludila i mistike. Kao što je ludilo originalno i neslicno drugim ludilima, tako je i obracenje originalno i nije slicno drugim obracenjima. Ludilo nosi svoje osebujne poruke, tako je i obracenje originalno u svojoj poruci… Pripovjedac/protagonist opisuje dogadaje koji su se dogodili u njegovoj mladosti, uglavnom na osnovi starih biljezaka, izmedu 1970. i 1983. Kratkotrajno, ali strahotno bolno ludilo o kojem autor pripovijeda u prvom licu i kojim je bio cetiri puta kušan, u toj strašnoj paklenoj tami Bog je nevidljivo vrcao milost i vjeru za njega. Bez pakla ludila ne bi bilo ni raja mistike. Vjera mu je darovana u najdubljem mraku. Bez tog najdubljeg mraka, straha i drhtanja, ne bi bilo ni kasnijeg svjetla Bozje ljubavi (Kierkegaard, Ivan od Kriza).

Roman Ludilo i obracenje u tematskom je i estetsko-filozofskom smislu jedinstven tekst u hrvatskoj prozi. Vrlo svjeze, zanatski dotjerano, izazovno knjizevno djelo koje, uza sve ostalo, raspršuje strah od duševne bolesti i nelagodu sluzbeno zdravih u odnosima sa sluzbeno duševno bolesnima. Granica izmedu bolesnih i zdravih cesto je samo jedan pecat na dnu komada papira.

O kakvom je romanu rijec, dobro ilustruraju i ovi citati iz Rabarova štiva:

„Duševne boli mogu biti ravne najstrašnijim tjelesnim bolovima, no, na njihovu srecu, vecina ljudi nikada nije upoznala takve vrsti boli, kakvu sam imao prilike ja upoznati. Kao vatru u kojoj gori duša…

Zašto ja nisam normalni ludak kao ostali? Bilo je mnogo pametnih ludaka… koji svoje ludilo nisu objesili na veliko zvono, kao i ja… Samokriticki ludak je nešto normalno. Nesamokriticki normalni ljudi su, zapravo, i od njega ludi. A takvih je vecina…

U zadnje vrijeme toliko sam se uhvatio da lazem samom sebi da sam, mozda, potukao rekord. Nije proteklo dana a da nisam sebi viknuo: Lazac!…

Danas sam se još jednom divio i rekao: Bog je genij! Ne treba suviše obozavati toga tipa, no njegova ljubav je dirljiva…

Ruku na srce, zar bih ja povjerovao nekom shizofreniku da zna neku VELIKU ISTINU…? Samo ako istinu umanjujem imam nekog malog prolaznog uspjeha…

Moja djevojka jednom (mi je) prigovorila: ‘Ti si normalan samo kad si bolestan’…“

Josip Sanko Rabar (Zagreb, 17. VIII. 1946., sin nekad poznatog šahista i komentatora Braslava Rabara), pjesnik je, prozaik, scenarist, esejist, filozof, publicist. Nakon diplome iz filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu radio je na radiju, a zatim zivio u nesigurnom statusu profesionalnog pisca. Uz pjesme, pripovijesti i aforizme, kao i pjesme i price za djecu, objavio je velik broj eseja i kritika: knjizevnih, filozofskih, teoloških, religioloških, socioloških, likovnih, filmskih i televizijskih. Prvu je knjigu, "izvan generacija i škola" (Z. Mrkonjic), zbirku pjesnickih minijatura Igracke, objavio 1984. Objavio je i knjige: Ogledalo (pjesme), 1988.; Veronikin rubac (esejisticke meditacije), 1988.; Drvodjelja & Riba (dvije poeme), 1995.; Pjesme bratu Suncu, 2008.; Umjetnost i vjera (eseji), 2008.; Zagrebacke razglednice (proza), 2008., i druge.

  • ISBN: 978-953-6308-28-6
  • Izdavac: Naklada Pavicic
  • Godina: 2014.
  • Uvez: meki
  • Jezik: hrvatski
  • Broj stranica: 416

Cijena: 135,00 kn