Mnogopostovanoj gospodi mravima (Miroslav Krleza)

Vlaho Bogišic: Uvod u posljednji razgovor s Krlezom

Nakon što je umakao iz habsburških vojnih zavoda te se neuspješno pokušao snaci na balkanskim bojišnicama i u zagrebackim redakcijama, Miroslav Krleza prezivljava prvi svjetski rat, u kojemu nestaju mnogi i mnogo od onoga što je formiralo njegov Svijet da bi se ubrzo probio u samo središte javnoga zivota i ondje zadrzao duze od ikoga u gradanskoj Hrvatskoj, preko šezdeset godina, sve do svoje smrti u dubokoj starosti. Prvo – priskrbiti pozornost – uspjelo mu je snagom talenta, pri cemu nije posvemašnja iznimka, te velikim razmjerom krize, kada i male sredine, poput hrvatske, lakše korespondiraju s opcom dikcijom epoha. Krlezine su drame i novele u avangardistickome slogu utopijskoga optimizma doista ne samo izrazavale sav tragedski potencijal piramida mrtvih domobrana nego i naše admirale uvjerljivo fikcionalizirale na pozadini crvenih barjaka posljednjih barikada koje su se dodirivale na europskim ulicama i pozornicama. No kako je postigao ono drugo – opstati tako dugo i tako usamljeno na društvenoj pozornici – od Vidovdanskoga do Europskoga ustava, i u jeziku koji se jednako dramaticno razvio, od skucenih krovova Hrvatske mlade lirike do labirinta slobode u Kiklopu, ostaje zagonetkom koja je povlastica onih koje zaista, zbog sebe, a ne radi njega, zanima ono što se pritom dogodilo.

Kada bi se i sam, potkraj osvrtao na to što se s njime zbilo, Krleza je isticao problem razumijevanja, to da ljudi, kako to ponavlja i u ovoj knjizi cesto „citaju kako hoce, a ne kako je napisano“. Krajem mjeseca studenog 1981., „u polumraku sobe“ svoga doma na zagrebackom Gvozdu govori slikaru Vaništi, autoru najboljeg, premda „naknadnog“ intervjua s njime: „Bio sam, moze se reci, politicar jednog malog naroda. Šezdeset i više godina zalagao sam se da bude bolje nego što je bilo, za neku vrstu progresa… Ako je neki Hrvat (u Zagrebu 1900) postao fiškal i zaradujuci na sitnim parnicama, kupio dvokatnicu, to se smatralo velikim uspjehom. Došao je prvi svjetski rat i iza njega sve ostalo. U takvoj sam sredini s bijednom knjizevnošcu iskocio, kao clown, više bukom nego nekim drugim kvalitetima. Pokušao sam nešto reci o tome narodu, njegovoj povijesnoj i geografskoj uvjetovanosti, njegovoj stoljetnoj potištenosti. Pisao sam o slikarstvu, o vjerskom raskolu, o Rimu, patarenima.. kao artist, svoje ratne novele, drame, romane, eseje.. Hoce li štogod ostati od svega toga; hoce li se to zaboraviti, hoce li netko sve to izbrisati? Tko ce o tome prosudivati, i u kojim okolnostima, u vakumu oko nas, u pomanjkanju klime, u potpunoj praznini..?“. Krleza nije bio samo vazan pisac, njegovim rijecima „politicar“, nego i dobar pisac. A takvi, dobri pisci se uvijek, sve do kraja pitaju „hoce li netko sve to izbrisati“, je li vrijedilo toliko da ne bude izbrisano. No u razgovoru na koji se poziva Enes Cengic on je nešto prije (1973) aludirao i na drugu razinu komunikacijske „praznine“: „Za Hrvate sam od pocetka bio Srbin i unitarista. Za Srbe frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marsist i komunist, za neke marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike Antikrist koga treba pribiti na sramni stup. Za malogradane poslije rata sam kriv da je do svega ovoga došlo, za partijce što nisam došao u partizane, za vojnike zato što sam antimilitarist, a za antimilitariste što sam boljševik“.
Sve i ako je doista desetljecima nakon odlaska, pa i oporuke kojom je i sam projicirao svojevrsnu receptivnu odgodu svoga portreta, ostao zatocenikom vlastite predodzbe o neprevladanim nesporazumima, figure kojima se Krleza koristi kada govori o sebi i onima s kojima je zivio – progres, parnice, knjizevnost, patareni, raskol, unitaristi, klerikalci, militaristi – zamrle su same od sebe. U njegovu djelu, Krlezi samome, medutim, mimo njih, dakle mimo njegove ne samo memoarske retorike, pored i iznad nje, zivi spektar pojmova koji ga je ucinio onim što je bio, a i što jest – samoca, ljubav, istina, prica, demokracija, slike,  Europa – i ponajprije buducnost. Govoreci u ovoj knjizi, posebno njezinu završnom, izlaznom poglavlju o buducnosti, vremenu u kojemu zivimo, pisac je ne samo šokantno precizan – kompjutori se prodaju na buvljacima kao stara krama, a genetski inzinjering programira fiziološke ali i duševne dimenzije – nego i optimistican: vidi „Zvjezdanu, staklenu, prozirnu, smaragdnu Zemlju, što ce ploviti po mracnim daljinama nepoznatog vremena kao rasvijetljena nebeska svjetiljka“. Krleza je kao „vazan“ pisac doista i „tezak“ pisac, s cime su se suocili naraštaji gimnazijalaca i njihovih profesora dok ga se citalo i ucilo u školama, no isti je taj pisac, kao dobar pisac jednostavan unatoc dugackim i zamršenim recenicama, jer mu je ritam hramonican, a misao jasna,  pa se o tomu da je nerazumljiv i stoga nezanimljiv najcešce govori kada ga se izvrsno razumije, tako da se onoga tko razumije to bolno tice.

U enciklopediji o Krlezi se za ovu knjigu „Dijaloga s Miroslavom Krlezom i njegovim djelom“ koju je urednik nazvao „Mnogopoštovanoj gospodi mravima“ kaze da pripada zanru tekstualnih intervjua, odnosno da je razgovorna cjelina citatno aranzirana iz autorovih bilješki i objavljenih djela. U poetickome pogledu ta je pretpostavka djelomice tocna, pa ju je vjerojatno bio svjestan i srpski publicist Miloš Jevtic, urednik Radio Beograda kada se prvi put obratio Krlezi s molbom da nastupi u njegovu programu. Na drugi nacin svjestan od Vanište, koji je Krlezina neprestana vracanja vlastitim citatnim toposima slušao uzivo, ali tko god je citao Krlezu, a Jevtic ocito jest i prije nego ga je u posljednji tren sreo, mogao je znati da Krleza i kada govori – piše: „O nacinu vodenja intervjua mogli bismo se dogovoriti posebno. Zapravo, odgovore mozete napisati, a mozete i govoriti“ (1977). Na predlošku Jevticeva pisma koje se cuva u Krlezinoj ostavštini u Nacionalnoj i sveucilišnoj knjiznici u Zagrebu, Krleza skicira odgovor u kojem kaze da mu je „zao što nije u poziciji da se odazove pozivu iz niza razloga, a najviše zato što ne vodi“, ili mozda „ne voli“, jer je rukopis necitak, „ovu vrstu razgovora-intervjua kakvi se javljaju u našoj štampi“. A zašto ih „ne voli“ objasnio je odmah na pocetku razgovora kada je do njega ipak došlo: „Do danas nisam cuo ni jedne zive duše da bi me zapitala jesam li procitao neki razgovor s prominentom našeg pera“. Stoga se Jevtic upucujuci Krlezu tko je sve i kako vazan govorio za njegov doista reprezentativan radijski program, u što je Krleza ionako bio upucen, kretao pogrešnim tragom sve dok se nije obratio Beli Krlezi, te prvo s njome snimio intervju. Kada Bela Krleza, u takoder ocito prethodno tekstualno pripremljenom razgovoru, govori Jevticu primjerice da su „teatar i narod jedna cjelina“ te da „otuda, u svakoj buducnosti covjeku ce biti potrebna ziva rijec drugog covjeka“ i da je upravo „to teatar“, Krleza je, odnosno njegovi „citati“ vec blizu.

Devedesetogodišnjaci ni danas, pa ni kada s idejom razgovora kao takvoga nemaju poseban problem, ne govore cesto za radio ili televiziju. Elektronski mediji osobito nisu sredstvo kroz koje bi se razradivale ideje, ali Krleza je preko Enciklopedije bio neposredno osvjedocen kolika je vaznost procišcene, ocijedene, jednostavne i razgovijetne poruke. Njegova neumorna rasprava, i prepiska, s piscima enciklopedickih tekstova ne tice se tek, kao što se to vidi iz „marginalija“, onoga što se zeli reci vec pogotovo nacina na koji ce se to uciniti. Vodeci svoje javne rasprave, umjesto kroz medije, u polemickim knjigama i predavanjima, te napose u neposrednim razgovorima i prepisci, ciji fragmenti sugeriraju fascinantne razmjere, Krleza je neprestance provjeravao postoji li u hrvatskoj tradiciji, pored pripovjedne, eksplikacijske i prigodne i skrivena „povijest ideja“. Kada je zapocet rad na Enciklopediji njezino se jezgro u ljeto 1951. dogovorilo da ce „direktor, Ujevic (Mate), Šegedin i Malinar uzeti na citanje“ Matoševe eseje, te da u tom radu „nece skupljati samo podatke potrebne za izradu“ enciklopedija, „vec ce nastojati iscrpsti sve probleme s najšireg knjizevnog i historijskog gledišta“. Slicnoj se vrsti kulturnoga rudarstva s obzirom na Krlezin opus, ukljucujuci predloške poput „Moga obracuna s njima“ i „Europe danas“ vec iducega mjeseca posvetila  probrana skupina Krlezinih korespondenata. Kaze se da ce joj se „kad se povrati s godišnjeg odmora“ pridruziti i dr. Ujevic, no premda ce se ona slijedecih desetljeca, sve do zapravo posljednjega razgovora s Krlezom koji vodi Jevtic, mijenjati, o cemu god Krleza bude govorio uz njega su uvijek vlastiti citati kako se ne bi zastranio u prazninu koje se bojao.

O tome hoce li njihov razgovor, nakon što je objavljen na Radio Beogradu te u izvodima prenesen u novinama, postati i knjiga Krleza i Jevtic se nisu stigli dogovoriti: „Posebno je, razume se, pitanje, mislim da se drug Krleza saglasio u nacelu, o ideji da se tekst objavi kao knjiga. Voleo bih i o tome, ako drug Krleza smatra da je to potrebno, da se još jednom dogovorimo“, piše Jevtic Beli Krlezi. Miloš Jevtic je mnoge od svojih razgovora objavio u zasebnim zbirkama, njegova kolekcija „Odgovori“ obaseze gotovo dvjesto svezaka, a transkripti koji se cuvaju u Narodnoj biblioteci Srbije desetke tisuca kartica. No nije Jevticev razgovor jedina Krlezina knjiga koja za proteklih cetvrt stoljeca nije objavljena u Beogradu ni u Srbiji. Izuzmu li se rijetka izdanja Krlezinih drama kao lektire, Krleza je u Srbiji za ciji je radio govorio i iz paradigme „hrvatske šutnje“, kada su ga doma potiho ogovarali da ne govori uopce, prešucen. U razgovoru s Jevticem Krleza govori i o Hrvatskoj Republici, ali i o onima koji su prije njega prelazili tu i druge granice da bi ih se u Hrvatskoj i bez radija culo.

Od svoga razgovora s Krlezom Miloš Jevtic kao što se vidi nije odustao. I bez sudbine koja svaku knjigu odreduje tako da ju se cita s obzirom na njen zivot, a ne samo one koji su je cinili, Jevticev je razgovor s Miroslavom Krlezom doista razgovor i utoliko drukciji ne samo od drugih tekstova koji se takoder zovu ili jesu razgovori s Krlezom nego i od Krleze do kakvoga se dolazi u knjiznicama i kada u njima ima njegovih djela. Prireden tako da ostane dio duhovnoga ambijenta vremena u kojemu je nastao, s jezicnim i stilskim, frazeološkim, aparatom ponekad muzejski pateticnim, ovaj Krleza dolazi iz Jevticeve beogradske sobe kao da se u njoj namjerno skrio da bi se izvan vremena cinicno nasmijao na naš i svoj racun, podsjecajuci da je uporno govorio o onome što je znao, na nacin kako se to u razlicitim vremenima radi, kada se rijeci premecu ali istina, usamljenost i pravo covjeka da misli i govori drukcije od drugih ne nestaje ma koliko se oni koji tu jednostavnu povlasticu pisca pokušavali opovrgnuti trudili tako da  traze njegov skriveni rukopis. 

  • ISBN: 978-953-303-064-7
  • UDK: 886.2-9
  • Biblioteka: Cicero
  • Izdavac: Naklada Ljevak
  • Godina: 2009.
  • Uvez: meki
  • Jezik: hrvatski
  • Broj stranica: 304
  • Format: 13,80×21,00 cm

Cijena: 116,10 kn