Moje suosjecanje (Dulce Maria Cardoso)

nisam se mogla odluciti hoce li glavna junakinja umrijeti ili ne…"
Radnja romana odvija se tijekom jedne olujne noci. Ozlijedena vozacica automobila, po zanimanju prodavacica depilacijskih sredstava, abnormalno debela nimfomanka Violeta slijece u provaliju te ostaje satima zarobljena u slupanom vozilu. Dok naglavacke visi o sigurnosnom pojasu, u njezinu se mozgu odvija prava zivotna drama. Kroz svijest i podsvijest umiruce vozacice prevrcu se uspomene na dozivljaje iz bliske i dalje obiteljske, ali jednako tako i osobne prošlosti – uspomene na roditelje – oca Baltazara i majku Celeste, kcerku Doru, kucnu pomocnicu ("sluzavku") Mariu da Guia, polubrata ("kopile") Ângela… Pred citatelje tako postupno izranja (malo)gradanski mikrokozmos sa svim svojim taštinama, predrasudama, statusnim i inim simbolima. 
Prema rijecima klasika suvremene portugalske knjizevnosti Urbana Tavaresa Rodriguesa, "veliko bogatstvo u (pod)svijest prizvanih dogadaja i zivot u neprestanom (društvenom) vrenju, sa staleškim obiljezjima iz razdoblja diktature, upravo savršeno izranjaju iz autoricina introspektivna hoda kroz povijest neposredno pred- i postrevolucionarnog Portugala, sve do naših dana, i to bez igdje ikakve hijerarhije, u blagome metezu".
Rijec je o istinskoj lirskoj "sagi", gotovo o svojevrsnoj golemoj pjesmi u prozi, tako da je citajuci Moje suosjecanje naprosto nemoguce ne osjetiti kako se u autorici ove proze krije vrsna pjesnikinja.
 
Dulce Maria Cardoso (Fonte Longa, 1964), portugalska spisateljica. 
Zbog za patrijarhalnu okolinu krajnje sablaznjive ljubavne romance roditelja još je kao šestomjesecna beba bila prisiljena iseliti se u angolsku prijestolnicu Luandu. Angolu je pak morala napustiti kad joj je bilo svega jedanaest godina i vratiti se u Portugal o kojemu nije znala ništa osim onoga što je mitomanski naucila u školi. 
Autorica za sebe samu kaze: "Ja sam mješanka, a ono što mješanku cini mješankom nije toliko stanovita boja koze koliko cinjenica da je rijec o bicu osudenom na podijeljenost, dvostrukost, višekulturalnost… Kako bih to prezivjela, bila sam prisiljena ponovo izmisliti samu sebe."
Studirala je pravo u Lisabonu, a diplomiravši, zapošljava se kao odvjetnica da bi prije desetak godina odvjetnicku karijeru zamijenila knjizevnom. Pisala je filmske scenarije i povremeno objavljivala kratke price. Godine 2002. objavila je prvi roman Krvavo polje (Campo de Sangue), za koji je dobila prestiznu portugalsku nagradu za knjizevnost Grande Prémio Acontece de Romance. Tri godine poslije uslijedio je roman Moje suosjecanje (Os Meus Sentimentos), za koji je 2009. dobila Europsku nagradu za knjizevnost. Godine 2008. objavila je zbirku prica K nama (Até sós), a 2009. treci roman Vrapci na tlu (O Chão dos Pardais, 2009). 
Djela su joj, medu ostalim, prevedena na francuski, španjolski, talijanski i nizozemski, i proucavaju se na sveucilištima.
 
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Europske Komisije (Program kultura 2007-2013).
 
"Roman je to koji govori o smrti, ne o tjelesnoj smrti, vec o svakoj vrsti smrti. Ono što me pritom zanimalo jest predodzba o zivima kao o cesticama smrti, smrti vremena, smrti snova, smrti ideala, smrti na koju se svodi svako rodenje… Buduci da je rijec o smrti opcenito, u svim njezinim dimenzijama, palo mi je na pamet da bi roman trebao imati cirkularnu narativnu strukturu koja bi upucivala na vjecnost… Tijekom tri godine, koliko sam ga pisala, nisam se mogla odluciti hoce li glavna junakinja umrijeti ili ne…"
Radnja romana odvija se tijekom jedne olujne noci. Ozlijedena vozacica automobila, po zanimanju prodavacica depilacijskih sredstava, abnormalno debela nimfomanka Violeta slijece u provaliju te ostaje satima zarobljena u slupanom vozilu. Dok naglavacke visi o sigurnosnom pojasu, u njezinu se mozgu odvija prava zivotna drama. Kroz svijest i podsvijest umiruce vozacice prevrcu se uspomene na dozivljaje iz bliske i dalje obiteljske, ali jednako tako i osobne prošlosti – uspomene na roditelje – oca Baltazara i majku Celeste, kcerku Doru, kucnu pomocnicu ("sluzavku") Mariu da Guia, polubrata ("kopile") Ângela… Pred citatelje tako postupno izranja (malo)gradanski mikrokozmos sa svim svojim taštinama, predrasudama, statusnim i inim simbolima. 
Prema rijecima klasika suvremene portugalske knjizevnosti Urbana Tavaresa Rodriguesa, "veliko bogatstvo u (pod)svijest prizvanih dogadaja i zivot u neprestanom (društvenom) vrenju, sa staleškim obiljezjima iz razdoblja diktature, upravo savršeno izranjaju iz autoricina introspektivna hoda kroz povijest neposredno pred- i postrevolucionarnog Portugala, sve do naših dana, i to bez igdje ikakve hijerarhije, u blagome metezu".
Rijec je o istinskoj lirskoj "sagi", gotovo o svojevrsnoj golemoj pjesmi u prozi, tako da je citajuci Moje suosjecanje naprosto nemoguce ne osjetiti kako se u autorici ove proze krije vrsna pjesnikinja.
 
Dulce Maria Cardoso (Fonte Longa, 1964), portugalska spisateljica. 
Zbog za patrijarhalnu okolinu krajnje sablaznjive ljubavne romance roditelja još je kao šestomjesecna beba bila prisiljena iseliti se u angolsku prijestolnicu Luandu. Angolu je pak morala napustiti kad joj je bilo svega jedanaest godina i vratiti se u Portugal o kojemu nije znala ništa osim onoga što je mitomanski naucila u školi. 
Autorica za sebe samu kaze: "Ja sam mješanka, a ono što mješanku cini mješankom nije toliko stanovita boja koze koliko cinjenica da je rijec o bicu osudenom na podijeljenost, dvostrukost, višekulturalnost… Kako bih to prezivjela, bila sam prisiljena ponovo izmisliti samu sebe."
Studirala je pravo u Lisabonu, a diplomiravši, zapošljava se kao odvjetnica da bi prije desetak godina odvjetnicku karijeru zamijenila knjizevnom. Pisala je filmske scenarije i povremeno objavljivala kratke price. Godine 2002. objavila je prvi roman Krvavo polje (Campo de Sangue), za koji je dobila prestiznu portugalsku nagradu za knjizevnost Grande Prémio Acontece de Romance. Tri godine poslije uslijedio je roman Moje suosjecanje (Os Meus Sentimentos), za koji je 2009. dobila Europsku nagradu za knjizevnost. Godine 2008. objavila je zbirku prica K nama (Até sós), a 2009. treci roman Vrapci na tlu (O Chão dos Pardais, 2009). 
Djela su joj, medu ostalim, prevedena na francuski, španjolski, talijanski i nizozemski, i proucavaju se na sveucilištima.
 
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Europske Komisije (Program kultura 2007-2013).
 
 
 
"Roman je to koji govori o smrti, ne o tjelesnoj smrti, vec o svakoj vrsti smrti. Ono što me pritom zanimalo jest predodzba o zivima kao o cesticama smrti, smrti vremena, smrti snova, smrti ideala, smrti na koju se svodi svako rodenje… Buduci da je rijec o smrti opcenito, u svim njezinim dimenzijama, palo mi je na pamet da bi roman trebao imati cirkularnu narativnu strukturu koja bi upucivala na vjecnost… Tijekom tri godine, koliko sam ga pisala, nisam se mogla odluciti hoce li glavna junakinja umrijeti ili ne…"
Radnja romana odvija se tijekom jedne olujne noci. Ozlijedena vozacica automobila, po zanimanju prodavacica depilacijskih sredstava, abnormalno debela nimfomanka Violeta slijece u provaliju te ostaje satima zarobljena u slupanom vozilu. Dok naglavacke visi o sigurnosnom pojasu, u njezinu se mozgu odvija prava zivotna drama. Kroz svijest i podsvijest umiruce vozacice prevrcu se uspomene na dozivljaje iz bliske i dalje obiteljske, ali jednako tako i osobne prošlosti – uspomene na roditelje – oca Baltazara i majku Celeste, kcerku Doru, kucnu pomocnicu ("sluzavku") Mariu da Guia, polubrata ("kopile") Ângela… Pred citatelje tako postupno izranja (malo)gradanski mikrokozmos sa svim svojim taštinama, predrasudama, statusnim i inim simbolima. 
Prema rijecima klasika suvremene portugalske knjizevnosti Urbana Tavaresa Rodriguesa, "veliko bogatstvo u (pod)svijest prizvanih dogadaja i zivot u neprestanom (društvenom) vrenju, sa staleškim obiljezjima iz razdoblja diktature, upravo savršeno izranjaju iz autoricina introspektivna hoda kroz povijest neposredno pred- i postrevolucionarnog Portugala, sve do naših dana, i to bez igdje ikakve hijerarhije, u blagome metezu".
Rijec je o istinskoj lirskoj "sagi", gotovo o svojevrsnoj golemoj pjesmi u prozi, tako da je citajuci Moje suosjecanje naprosto nemoguce ne osjetiti kako se u autorici ove proze krije vrsna pjesnikinja.
 
Dulce Maria Cardoso (Fonte Longa, 1964), portugalska spisateljica. 
Zbog za patrijarhalnu okolinu krajnje sablaznjive ljubavne romance roditelja još je kao šestomjesecna beba bila prisiljena iseliti se u angolsku prijestolnicu Luandu. Angolu je pak morala napustiti kad joj je bilo svega jedanaest godina i vratiti se u Portugal o kojemu nije znala ništa osim onoga što je mitomanski naucila u školi. 
Autorica za sebe samu kaze: "Ja sam mješanka, a ono što mješanku cini mješankom nije toliko stanovita boja koze koliko cinjenica da je rijec o bicu osudenom na podijeljenost, dvostrukost, višekulturalnost… Kako bih to prezivjela, bila sam prisiljena ponovo izmisliti samu sebe."
Studirala je pravo u Lisabonu, a diplomiravši, zapošljava se kao odvjetnica da bi prije desetak godina odvjetnicku karijeru zamijenila knjizevnom. Pisala je filmske scenarije i povremeno objavljivala kratke price. Godine 2002. objavila je prvi roman Krvavo polje (Campo de Sangue), za koji je dobila prestiznu portugalsku nagradu za knjizevnost Grande Prémio Acontece de Romance. Tri godine poslije uslijedio je roman Moje suosjecanje (Os Meus Sentimentos), za koji je 2009. dobila Europsku nagradu za knjizevnost. Godine 2008. objavila je zbirku prica K nama (Até sós), a 2009. treci roman Vrapci na tlu (O Chão dos Pardais, 2009). 
Djela su joj, medu ostalim, prevedena na francuski, španjolski, talijanski i nizozemski, i proucavaju se na sveucilištima.
 
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Europske Komisije (Program kultura 2007-2013).
 
 

  • ISBN: 978-953-260-131-2
  • Biblioteka: Na tragu klasika
  • Izdavac: Disput
  • Godina: 2011.
  • Uvez: tvrdi s ovitkom
  • Jezik: hrvatski
  • Broj stranica: 332

Cijena: 135,00 kn