Partizansko groblje (Abdulah Sidran)

Abdulah Sidran zbilja ne spada u pjesnike koji „ne znaju šta cine“ u trenutku pisanja pjesme. Nije, naime, od soja spontanih stvaralaca, ciju uobrazilju pokrecu prevashodno sile iz nesvjesnog, vodeci je putevima razumu nepredvidljvim do otkrica koja, nerijetko, obesnazuju njihove prvobitne stvaralacke namjere. Naprotiv: Sidran svagda posjeduje izuzetno izoštrenu svijest na kakvu poeziju danas vrijedi „traciti vrijeme“, kakvu pjesmu zeli sam da napiše, šta njome kuša da saopšti, kakva su pjesnicka oruda najpodesnija za postizanje postavljenog umjetnickog cilja. Stoga je brizljiva ispisanost temeljni dojam koji u citaocu ostavljaju njegovi stihovi, i to ne samo najbolji. Udio svijesti u umjetnickoj izvedbi, ili, jednostavnije receno, prisustvo majstorstva, ne smije se prenebregnuti u njegovim pjesmama, cak ni kad su besprimjerno proste. Jer Sidran mnogo polaze na majstorstvo, razumije se, kakvo misli da današnji pjesnik smije sebi dozvoliti, pošto mu je jasno da njegovanje samodopadnog majstorstva – koje od pjesme pravi robu za proizvodaca, a ne za potrošaca – cesto znaci doprinos daljnjoj razgradnji ionako ruševnog dostojanstva pjesnikova posla u današnje vrijeme, jer daje nov prilog sve nepovratnijem odsijecanju poezije od citaoca. Za Sidrana je, stoga, kljucno pitanje: moze li se biti majstor, a ipak ostati razumljiv?

Napokon, reklo bi se da ovaj pjesnik majstorstvu tezi iz – skromnosti. Jer odbija da piše po ovlaštenjima odozgo, to jest, kao osoba odboga nadahnuta za ovu rabotu, ali i po naredenjima odozdo, što ce reci kao medijum koji je u vlasti nesvjesnih sila, a ovaj „dvostruki ateizam“ – rijec je Sidranova – obavezao ga je na ulaganje poprilicnog napora da bar postane što finiji razumijevalac ne samo „turobnog zanata“ pjesnickog nego i još turobnijih zbivanja u duši, koja je svagda „jaka u trpnji“, ne zaboravljajuci ni tijelo, koje mu katkad šapce „da više trpjeti nece“.

Najbolje svoje strofe Sidran ispisuje kao znalac cijem oku nisu zakrite ni brojne tajne pjesnickog umijeca, ni još brojnije tajne duše uzdrhtale pred „prejakom kišom mudrih udaraca s neba“, ali ni tajne mesa koje u ovoj poeziji cesto „bdi i gori“. Jer ni tijelo nije svodljivo iskljucivo na culne vrucice, i ono umije „bdjeti“ kao i duša; ni put, znaci, nije potpuno neupucena u poslove koji spadaju iskljucivo u nadleznost svijesti. 

(Marko Vešovic)

  • ISBN: 978-953-303-370-9
  • Biblioteka: Cicero
  • Izdavac: Naklada Ljevak
  • Godina: 2011.
  • Uvez: meki
  • Broj stranica: 231
  • Format: 13,50×21,00 cm

Cijena: 39,00 kn