U potrazi za drugim prostorom (Geran-Marko Miletic)

Monografija U potrazi za drugim prostorom: sociologijski aspekti sekundarnog stanovanja u Hrvatskoj sadrzajno je podijeljena u slijedecih šest poglavlja: I. Uvod, II. Teorijsko- konceptualni okvir za analizu sekundarnog stanovanja, III. Obrasci korištenja stanova za odmor, IV. Evolucija sekundarnog stanovanja u Hrvatskoj, V. Anketno istrazivanje – Zagrepcani u potrazi za „drugim prostorima“ te VI. Zakljucne napomene. U Uvodu, nakon što je naznacio koju praksu pokriva pojam sekundarno stanovanje i nakon što je iznio osnovne argumente koji govore o relevantnosti sociološke rasprave o sekundarnom stanovanju u Hrvatskoj, autor apostrofira kako je ova knjiga rezultat pokušaja da se iznadu odgovori na dva vazna pitanja vezana uz spomenuti fenomen. Prvo pitanje se odnosi na ishodišta te implikacije širenja sekundarnog stanovanja u Hrvatskoj, dok se drugo odnosi na samu prirodu takvog stanovanja na više adresa. Pri cemu je ovo pitanje o prirodi sekundarnog stanovanja sociološki intrigantnije te se moze kazati kako i poduzeta analiza specificnih obiljezja tog fenomena u Hrvatskoj dobrim dijelom ima za cilj identificirati one elementa koji ce pomoci da se slozi mozaik i dobije uvid u narav ove multilokalne prakse. U drugom poglavlju koje je naslovljeno Teorijsko- konceptualni okvir za analizu sekundarnog stanovanja razlaze se teorijski okvir potreban za iznalazenje polazne hipoteze. Autor tezu o prirodi sekundarnog stanovanja izvodi iz postojecih znanja o dvije prakse za koje se moze pretpostaviti da su na neki nacin srodne sa sekundarnim stanovanjem. Jedna je dakako (primarno) stanovanje, dok je druga praksa turizam (naime uvid u istrazivacku tradiciju upucuje na to da se sekundarno stanovanje vrlo cesto dovodi u vezu s tom praksom). Dakle, pretresajuci sadrzaje pojmova stanovanje i turizam, pokušavaju se pronaci elementi koji ce posluziti za razumijevanje prirode ovakvog specificnog stanovanja na dvije ili više adresa. Kontekst je to unutar kojeg autor poseze za preispitivanjem pristupa problemu stanovanja u društvenim znanostima, pokušavajuci pritom argumentirati kako stanovanje treba razumijevati kao aktivnost i djelovanje koje nadilazi puku potragu za fizickom sigurnosti i potrebu za lokaliziranjem fizioloških potreba. Radi se o shvacanju prema kojem stanovanje – kroz rutiniziranje naše svakodnevice, uspostavu ordinarnost, samoproizvodnju, ukorjenjivanje te oblikovanje osobnog nacina postojanja, individualnosti i identiteta – funkcionira kao ona praksa koja nas svakodnevno snabdijeva stabilnošcu, olakšavajuci nam bivanje u svijetu. Autor posebno istice kako naznacena socijalna i psihicka dimenzija stanovanja dobiva još više na vaznosti s ubrzavanjem transformacijskih procesa kroz koje suvremeno društvo prolazi – radi se ponajprije o promjenama koje se odrazavaju na uvjete zivljenja (pitanja kvalitete prostora u kojemu zivimo, ali i nacina na koji se odvija zivot) – cineci pritom našu svakodnevicu neizvjesnom, napornom pa i sve manje atraktivnom. Osvrcuci se pak na turizam autor istice kako je osnovno obiljezje te prakse ograniceni prekid s uspostavljenim dnevnim ritmom zivota. Radi se o prekidu s rutinom koji pojedincu otvara prostor da se upusti u potragu za iskustvima i dozivljajima koji nisu na popisu onih koji se susrecu u uobicajenom i normalnom zivotnom okruzenju. Drugim rijecima, o turizmu se govori kao o praksi u kojoj je na djelu redukcija kompleksnosti zivota i svakodnevice uglavnom na uzitak i koja je kao takva vrlo cesto upucena na aktivnosti koje su na odredeni nacin ekstraordinarne. Kada je rijec o obiljezjima sekundarnog stanovanja autor osim promjene stambenog objekta kao suštinske momente koji tu praksu cine specificnom izdvaja još i promjene, kako zivotne sredine, tako i strukture provodenja vremena na toj drugoj adresi. Te promjene su inicirane nekim individualnim projekcijama ugodnog zivljenja u cijoj srzi je zelja za minimaliziranjem prisilnih radnji, pri cemu je ta zelja za ugodom okvir koji sluzi za harmoniziranje onih aktivnosti koje su ionako sastavni dio svakodnevice. Imajuci sve naznaceno u vidu, konkretno upucenost (primarnog) stanovanja na ordinarnost, a turizma pak na ekstraordinarnost, iznosi se teza da praksa sekundarnog stanovanja kroz svoju upucenost na izvrnutu ordinarnost, zapravo odrazava utopijski karakter. Tu se autor oslanja na Michela Foucaulta i njegov koncept heterotopije – pojam se odnosi na mjesta koja funkcioniraju kao djelotvorno ostvarene utopije, a izrastaju na opreci spram prostora u kojemu zivimo – te kao polaznu tezu sekundarno stanovanje oznacava kao praksu koja na odredeni nacin pokušava stvari postaviti na pravo mjesto, odnosno kao heterotopicnu praksu koja ima karakter kompenzacije kojom se pokušava uspostaviti normalna funkcionalna ravnoteza narušena na prvoj adresi. Trece poglavlje Obrasci korištenja stanova za odmor zapocinje kratkim osvrtom na predmoderne prakse stanovanja na dvije adrese, a nastavlja se iznošenjem suvremenih primjera širenja sekundarnog stanovanja u Sjedinjenim Drzavama, Kanadi, Novom Zelandu, Rusiji, Španjolskoj, Grckoj, Švedskoj i Danskoj. Uvidi u osnovne statisticke pokazatelje i razne sluzbene dokumente s jedne strane te publicirane znanstvene radove koji opisuju sekundarno stanovanje u spomenutim zemljama s druge strane, posluzili su za izdvajanje nekih temeljnih odlika procesa širenja fenomena u inozemstvu. Osim toga autor je u analizi širenja sekundarnog stanovanja u inozemstvu posebnu paznju posvetio i problemu individualne motivacije te strukturalnih cimbenika koji pridonose bujanju te prakse, kao i problemu gospodarskih, prostornih i socijalnih promjena koje dolaze pod pritiskom porasta broja stanova za odmor. U cetvrtom dijelu monografije naslovljenom Evolucija sekundarnog stanovanja u Hrvatskoj fokus se s inozemstva premješta na domace prilike. Autor nas uvodi u problem kroz kratki osvrt na povijest prisutnosti stanova za odmor na prostoru današnje Hrvatske, od skromnih pocetaka u prvim desetljecima 20. stoljeca preko njihove društvene nepozeljnosti ulaskom u socijalizam pa do eksplozije njihova broja u 70-tim i 80-tim godinama prošlog stoljeca. Najviše prostora u ovom dijelu zauzima detaljna analiza podataka o stanovima za odmor prikupljenih Popisom stanovništva, kucanstva i stanova iz 2001. godine. Spomenuta analiza je išla u dva smjera. Na prvom mjestu cilj je bio doznati osnovne znacajke i opremljenost fonda stanova za odmor, a to znaci da su izneseni podatci o prosjecnoj površini, sobnosti, vrsti zgrade u kojoj se nalazi te o opremljenosti pomocnim prostorijama i infrastrukturnim instalacijama. Potrebno je napomenuti kako su kod ove analize podatci prikazani kumulativno na nacionalnoj razini, pri cemu je radena komparacija izmedu stanova za odmor i stalno nastanjenih stanova. Drugi smjer analize popisnih pokazatelja išao je prema dobivanju slike o prostornom razmještaju stanova za odmor. Autor se, rašclanjujuci popisne podatke, bavio prisutnošcu sekundarnih stanova po zupanijama i naseljima, gustocom stanova za odmor u naselju, povezanošcu velicine naselja i broja stanova za odmor u njima, zatim je pokušao identificirati svojevrsne „neuralgicne tocke“ u prostoru (po pitanju prisutnosti sekundarnih stanova) kroz analizu distribucije stanova za odmor s obzirom na odstupanje od nacionalnog prosjeka, i na kraju je napravljena usporedba velicine sekundarnih i stalno nastanjenih stanova na razini naselja. U ovom poglavlju ponuden je i pregled literature koja je tematizirala problem koristi i šteta koje dolaze sa širenjem sekundarnog stanovanja u Hrvatskoj te literature koja je propitivala razloge zbog kojih hrvatska kucanstva posezu za stanovanjem na više adresa. Peto poglavlje Anketno istrazivanje – Zagrepcani u potrazi za „drugim prostorima“ sadrzi rezultate empirijskog istrazivanja kojim se zapravo htjelo otici korak dalje u problematiziranju sekundarnog stanovanja u Hrvatskoj. Naime, autor istice kako temeljni izvor informacija o sekundarnom stanovanju, a to su popisni podatci, ne nudi odgovore na sva postavljena pitanja pa se je stoga moralo posegnuti za alternativnom metodom prikupljanja podataka. Ta metoda bila je, kao što je vidljivo i iz spomenutog naslova, anketno istrazivanje. U uvodnom osvrtu naznacene su okolnosti u kojima je anketiranje provedeno te je objašnjeno zašto je fokus na zagrebackim kucanstvima. Posebno se skrenula paznja na okolnost da su u istrazivanje osim kucanstva sa sekundarnim stanom ukljucena i ona kucanstva koja nemaju takve objekte, što je pak omogucilo komparaciju te dvije skupine ispitanika. U poglavlju o metodologiji doznaju se podatci o uzorku (da je njime obuhvaceno 1324 ispitanika te osnovna sociodemografska i socioekonomska obiljezja), o samome anketnom upitniku (ukupni broj pitanja, omjer zatvorenih i otvorenih pitanja, specificni instrumenti) te o metodama obrade prikupljenih podataka. Analiza i interpretacija rezultata anketnog istrazivanja iznesena je po slijedecim problemskim cjelinama: osnovna obiljezja sekundarnih stanova, sociodemografska i socioekonomska obiljezja kucanstava koja imaju sekundarne stanove, razlozi posjedovanja sekundarnih stanova te cimbenici koji utjecu na lociranje sekundarnih stanova. U Zakljucnim napomenama autor, nakon kratkog podsjecanja na polazna pitanja i postavljene teze, taksativno kroz petnaest tocaka sintetizira nalaze dobivene analizom popisnih pokazatelja te one dobivene anketnim istrazivanjem. U ovom sazetku paznja ce se skrenuti samo na nekoliko najzanimljivija saznanja do kojih je autor došao. U prvom redu treba istaknuti kako se usprkos pokazateljima koji su prikupljeni posljednjim Popisom, a koji otkrivaju znatno opadanje stope rasta broja stanova za odmor ipak ne moze jednoznacno govoriti o smanjenju interesa hrvatskih gradana za sekundarno stanovanje. Nadalje analiza pokazuje kako medu sekundarnim stanovima u Hrvatskoj dominiraju relativno skromni, najcešce namjenski gradeni objekti. Kada je pak rijec o odabiru lokacije, idilican krajobraz zauzima prvo mjesto na popisu cimbenika koji utjecu na to gdje ce se smjestiti sekundarni stan, pri cemu je evidentna sklonost uklapanja tih objekata u postojece naseljske okvire. Autor obrazac po kojem se u prostor smještaju sekundarni stanovi opisuje kao „potragu za selom blizu mora“, no istice kako postoji i rezervna varijanta u vidu „potrage za selom blizu Zagreb“. Fokusirajuci se pak na aktere sekundarnog stanovanja autor istice kako je identificirana odredena povezanost ekonomskog i stambenog statusa kucanstava (prvi u nešto vecoj mjeri nego drugi) s odlukom o stanovanju na dvije adrese. Analiza je zatim pokaza kako je iskustvo sekundarnog stanovanja tek u manjoj mjeri povezano s nekim vidom nezadovoljstva spram zivota u urbanoj sredini, odnosno spram zagrebacke svakodnevice. I na kraju se istice kako dobiveni nalazi upucuju na to da posjedovanje sekundarnog stana, osim što se povezuje s rekuperacijom od nedaca koje nosi zivot na prvoj adresi, moze biti i rezultat ekonomske racunice, zatim specificnog zivotnog stila ali ponekad i iskljucivo u sluzbi jeftinog jednokratnog provodenja godišnjeg odmora. Imajuci to u vidu, autor zakljucuje kako je polazna teza koja vidi sekundarno stanovanje kao heterotopicnu praksu kroz koju se traga za nekim vidom kompenzacije tek samo jedan od interpretativnih okvira.

  • ISBN: 978-953-6666-72-0
  • Biblioteka: Biblioteka Centra za urbane i ruralne studije
  • Izdavac: Institut drustvenih znanosti Ivo Pilar
  • Godina: 2011.
  • Uvez: meki
  • Jezik: hrvatski
  • Broj stranica: 292

Cijena: 85,50 kn