Zivot, zdravlje i lijecnistvo u Platonovoj filozofiji (Marko Tokic)

Ova se knjiga temelji na doktorskoj disertaciji naslovljenoj Odnos zivota i zdravlja u Platonovoj filozofiji, koju sam izradio pod mentorstvom prof. dr. sc. Ante Covica te obranio 27. rujna 2010. godine na Filozofskom fakultetu Sveucilišta u Zagrebu pred povjerenstvom u sastavu: prof. dr. sc. Ante Covic, prof. dr. sc. Ema Banic-Pajnic i doc. dr. sc. Igor Mikecin. U svrhu objavljivanja tekst disertacije sazeo sam na jezgrovitu misao, zbog cega sam u bitnom mijenjao sadrzaj pojedinih poglavlja, kao i njihove naslove. Smatrao sam da cu takvim sredivanjem teksta izaci ususret vecem broju citatelja.

    Istrazivanja koja se vezuju za ovu knjigu zapoceo sam na prvoj godini doktorskog studija nakon inicijalnog razgovora s profesorom Antom Covicem o mogucnosti osvještavanja suvremenosti Platonova mišljenja, te osvjetljavanja onih misaonih vrenja u Platonovoj filozofiji koja nadilaze pojed-nostavljeno svodenje Platona na takozvani nauk o idejama. Slozili smo se da se danas istrazivanje Platona više ne bi smjelo svoditi samo na proširivanje ili nadogradnju povij esno-filozofijskih tumacenja. U to vrijeme vec sam bio stekao cvrsto uvjerenje da bi razotkrivanje izvornog pojma zdravlja u Platonovoj filozofiji moglo otvoriti vrata ne samo reviziji tradicionalnog tumacenja Platona nego i novim perspektivama zivota.

    Moze se reci daje zdravlje, prema Platonu, nalicje onoga cega je pravednost lice. Platon ne govori toliko o spoznaji koliko o vjezbanju pravednosti. Smatram daje takvo vjezbanje suvremen postupak oslobadanja od neznanja kao glavnog uzroka robovanja. Zato sam na kraju knjige umetnuo Dodatak u kojemu sam pokušao prikazati na koji bi nacin vracanjem na izvornog Platona mogli iznaci lijek protiv zasljepljivanja covjeka modernim tehnologijama i njegovog porobljavanja onim ekonomijskim.

    Prema Platonu zdravlje se ne uspostavlja lijekovima ljekarnika. To je izvorni filozofijski stav koji su zauzimali i filozofi Novoga vijeka. Tako i Descartes, primjerice, u jednom pismu napisanom u Ehmondu prosinca 1646. godine uvjerava princezu Elizabetu da pomocu ljekarnikovih lijekova, bez obzira na njihovu djelotvornost, ne moze ostvariti zdravlje onako kako ga moze ostvariti ustrajnošcu u vrlini i vedrini duha. No što je još preostalo od te tradicije koja na zdravlje gleda kao na bezuvjetno dobro koje se cuva uz pomoc filozofije, a ne kao na uvjetovano dobro koje se postize lijekovima ljekarnika?

    Ova knjiga govori o tome da ukoliko jednoobrazno suprotstavljamo dušu i tijelo, odvajamo zdravlje duše od zdravlja tijela, a time svrhu filozofije od svrhe lijecništva. Lijecništvo izdvojeno iz filozofije ograduje se od odgovornosti za izostanak duševnih vrlina, a filozofija izdvojena iz lijecništva, polazeci od slike tijela kao zatvora duše, ograduje se od odgovornosti za izostanak tjelesnog zdravlja.

    Platonova filozofija ne tezi otkrivanju znanja samo o onome vjecnom i nevidljivom, koje se ocituje kao savršenstvo naše bestjelesne prirode, nego i o onome propadljivom i vidljivom, koje se ocituje kao savršenstvo naše tjelesne prirode.

    O potonjem znanju najviše svjedoce njegovi kasni dijalozi, posebice Fileb i Timej. Dvije vrste znanja – istinito ono bestjelesno zivo i istinito ono tjelesno zivo – ne otkrivaju se izdvojeno jedno od drugoga, jer se radi o dva aspekta onoga istog: nutrini zajednice zdrave duše i zdravog tijela. Prepoznavanje te nutrine u Platonovoj filozofiji uspostavlja se kao narocito lijecništvo. (Iz predgovora)

  • Izdavac: Pergamena
  • Godina: 2013.
  • Uvez: tvrdi
  • Jezik: hrvatski
  • Broj stranica: 173
  • Format: 14×21 cm

Cijena: 90,00 kn